Ekspedicija Bljesak - Planine Hercegovine

Gran Paradiso - Monte Rosa

2010-10-11T19:23:00.032Z

Ovoga ljeta nakon dužeg planiranja red je došao na najviši vrh Italije Gran Praradiso i planinu Mente Rosa na granici između Švicarske i Italije.

U popodnevnim satima krenuli smo iz Mostara uz ceremonijalni ispraćaj i fotografiranje sa natpisima sponzora.

Put je dug, turistička sezona u zamahu, sve hrli na more, a mi bi malo na snijeg. Noćimo u Rijeci, a potom pravac podnožje Gran Paradisa. Istoga dana laganom i uredno uređenom stazom stižemo do doma Vittorio Emanuele na 2735 m.n.m. Dom je uredan i komforan, a mi smo već ranije rezervirali smjestaj i možemo se udobno smjestiti . Prognoze vremena za naredni dan i nisu nešto optimistične. Rano ustajemo i krećemo polako prema vrhu. Već nakon pola sata počinje lagana kiša koja nas brine, ali nastavljamo dalje i vrijeme se potom počinje polako poboljšavati. Uspon je konstantan, a već na oko 3000 m.n.m. počinje ledenjak. Lijepo vrijeme nije dugo potrajalo kišu je zamjenio sitni snijeg, a temparatura je pala nekoliko stupnjeva ispod nule. Na samom vrhu stijene je prekrilo par centimetara novog snijega, te je potreban oprez pri penjanju. Nažalost vrijeme nas nije poslužilo da bi doživlaj na vrhu bio potpun, te nakon kratkog fotografiranja u oblaku krećemo nazad. Silazak prolazi bez poteškoća, čeka nas još jedno noćenje u domu, a potom put Zermatta u Švicarsku.

U popodnevnim satima smještamo se u kampu u mjestu Tasch koje je udaljeno par kilometara od Zermatta. Imamo dan odmora, a plan je da se ode u obilazak Zermatta. Gradić je predivan, prava meka alpskog turizma, prepun lijepih kuća i hotela u alpskom stilu, a iznad grada strši grandiozni Materhorn sa svojih 4478 m.n.m. Na svakom koraku su prodavnice planinarske opreme, ali nažalost sa previskoim cijenama za naš standard.

Vrijeme koristimo za prikupljanje još koje informacije korisne za sutrašnji uspon, iako je Luka već sve detaljno organizirao.

Naš plan je Planina Monte Rosa i tura špageti pri čemu se treba popeti na 10 vrhova preko 4000 m.n.m.

Uspon kreće žičarom direktno iz Zermatta do Klein Materhorna na 3800 m.n.m. odakle se penje na Breithorn 4164 m.n.m. Ruksaci su prepuni hrane i opreme za narednih 7 dana. Uspon počinje u magli, ali prilikom izlaska na vrh sve se razvedrava i prizor postaje veličanstven. Dokle pogled seže uzdižu se alpski vrhovi obasjani suncem i u snježnom pokrivaču. Silazimo sa vrha na glečer i idemo do doma na Italijanskoj strani na nekih 3400 m.n.m.

U dom stižemo u popodnevnim satima i koristimo priliku za odmor i okrijepu sa toplim napitcima i raznim instant kuhanijama ala primus. Dan je vedar i sa verande doma pruža se predivan pogled na dio planine i obližnji glečer koji para planinsku tišinu povremenim odlamanjima leda niz stijene.

Pred nama je plan od još četri dana, a slijedeći dan u planu su vrhovi Pollux i Castor. Ustajemo oko 6 i krećemo nakon sat što je prilično kasno jer su već svi koji kane penjati vrhove otišli. Polux je nešto zahtijevni vrh osiguran dijelom fiksnom užadi, te nešto sporije napredujemo čekajući na nekoliko grupa koje vode vodiči. Dan je sunčan i doživljaj na vrhu je potpun. Prilično sporo silazimo i u samo podnožje vrha silazimo prilično kasno.
Par kolega žali se na umor i iscrpljenost, i zaključuju da više ne mogu nastaviti budući da nas čeka dug put preko Castora do slidećeg doma i odmah kreću nazad u Zermat kako bi uhvatili žičaru. Dan je već odmakao, a posljednje grupe već su popele Castor i otišle prema sigurnom smještaju, te i mi ostali odlučujemo odustati budući da je najavljeno i ozbiljno pogoršanje vremena te je nastavak slijedećeg jutra u svakom slučaju upitan.

Kasnimo na žičaru sa Klein Materhorna i zahvaljujući srdačnosti i dobroti običnog švicarskog radnika koji po cijelu noć radi na izgradnji objekta na postaji žičare dobivamo hotelsku sobu u hotelu Glacier Paradise koju nam osobno ustupa za noćenje. Nakon planinskih domova noćenje i tuširanje u hotelu koji inače košta za tu uslugu 100 eura pravo je osvježenje, da ne govorim o pgledu iz ustakljenog restorana direktno na Materhorn. Tu je još i par Škota planinara koji tek planiraju turu po Monte Rosi, te do kasno razmjenjujemo iskustva i priče iz planina što škotskih što hercegovačkih.
Ujutro odlučujemo na silazak pješke do Zermatta, te nakon snježnih vrhova ponovo idemo kroz živopisni alpski krajolik prošaran pašnjacima i šumama.
Naredni dan je kišan i vrijeme je za povratak, osjećaj zbog odustajanja pomalo kvari ukupan dojam, ali sve u svemu za mene jedno novo planinsko iskustvo i dobro druženje.
Vrijedilo bi se vratiti u svakom slučaju, naročito po lijepom vremenu.

Polazak

Polzište staze do doma V. Emanuele

Staza prema domu

Dom Vittorio Emanuele

Ko nekad na Prenju i Čvrsnici

Na vrhu

Kamp u Taschu

Zermatt

Na Breithornu

Pogled prema Polluxu i Castoru

Dom ispod Polluxa

Šlape

Uspon prema Polluxu

Čuturenje

Na Polluxu

Materhorn

Vidi ekipe

Piva

Grossglockner i Triglav

2009-08-11T14:00:00.032Z

Ovog ljeta meni najinteresantnija tura koja će mi nedvojbeno ostati u sjećanju jer sam prvi puta išao na neki viši alpski vrh, a koji je uz to u određenoj mjeri i zahtijevan.
Grossglockner je najviši vrh Austrije (3798 m.n.m.) i odredište je mnoštva planinara i alpinista iz svih krajeva.

Kako smo u stisci sa vremenom, a i vremenske prognoze nisu nam baš naklonjene na put smo krenuli nešto ranije nebi li uhvatili par lijepih prijepodneva koja su najavljena na meteo stranicama. Nakon usputnog svraćanja po kolegu Split nastavljamo put Austrije u punom sastavu . Stižemo Kals u kasnim večernjim satima, te nakon noćenja u kampu i obilnog doručka vozimo se do hotela Luckner Haus (1918 m.n.m.) koji se nalazi na kraju Glocknerstrasse, gdje je parking i odkle se ide na uspon. Sa ovoga mjesta već se vidi vrh, ovog puta samo bi povremano izvirio iz oblaka i pokazao svu veličinu koja izaziva divljenje.

Pakujemo se i uvijek je prisutno isto čuđenje o težini ruksaka, ali kad bi pokušao bilo šta izbaciti teško bi bilo odlučiti.

Idemo puni entuzijazma, usput prolazimo prelijepe Alpske krajolike prošarane potocima i planinskim pašnjacima.

Nakon nešto više od jednog sata stiže se do planinarskog doma Lucknerhuette (2241 m.n.m.), a potom za približno isto vremena stižemo do Stuedlhuette (2802 m.n.m.). Stuedlhuette je veliki moderni dom odakle se takođe može ići na uspon u jednom danu.

Naš plan je nastavak do slijedećeg doma gdje se planiramo odmoriti i naspavati prije sutrašnjeg uspona na sami vrh.

Na nekih 3030 m.n.m. počinje glečer Kodnitzkees gdje je preporučljivo navezivanje zbog mogućih ledničkih pukotina. Nakon prelaska glečera slijedi nešto strmiji uspon po snijegu, a potom penjanje po stjenovitom grebenu gdje su sajlama i klinovima osigurana nezgodnija mjesta.

Stižemo do doma Ercherzog Johann Huette (3454 m.n.m.) u poslijepodnavnim satima prilično iscrpljeni. Smještamo se, dom je uredan, kuhamo juhe koje tako dobro prijaju na ovoj visini. Gledamo par skupina koje slaze sa vrha koji je i dalje veći dio vremena u oblacima i moram priznati da ne izgleda nimalo bezazleno.

Par nas osjeća manju glavobolju koju uzrokuje visina, ali tokom večeri popušta.

Jutro je osvanulo kristalno vedro, nakon doručka i pripreme opreme krećemo već oko 6 sati.

Navezivanje je obavezno nedaleko od doma gdje počinje strmi uspon po snijegu, a zatim slijedi penjanje po oštrom stjenovitom i zaleđenom grebenu na kojemu su pobijeni metalni kolci svakih 20 m razmaka radi sigurnijeg osiguravanja. Ovaj dio je definitivno atraktivan, tu je prelazak između malog i velikog Glocknera gdje se mora prehodati zasnježeni oštri greben širine 20 - 30 cm. Izlazimo na vrh ushićeni oko 9 sati, pogledi su impresivni, sa svih strana su visoki Alpski vrhovi i ledenjaci u dolinama.

Nakon nekoliko fotki i gubitka jednog aparata koji je sa samog vrha ispao kolegi niz provaliju od nakoliko stotina metara krećemo nazad. Silazak ipak lakši tu je već poznata staza, a nema ni umora. Usput se nagrađujemo toplim obrokom i pivom u domu, svi su super raspoloženi nakon uspješnog uspona i nema one napetosti kao prije penjanja.

Na silasku na nekih 2100 m.n.m. sustiže nas pravo planinsko nevrijeme sa gradom i kišom, mokri ko miševi stižemo do hotela Luckner Haus. Nakon podizanja oblaka sve preko 2500 metara ponovo je bijelo od novog snijega.

Prognoze su loše za naredni dan, te planirani vrh Ankogel (3264 m.n.m.) otpada i idemo u Sloveniju na dan odmora.

Odluka pada na poznato ljetovalište Bled sa predivnim jezerom gdje noćimo, a potom obilazimo kanjon Vintgar i Bohinjsko jezero gdje nas opet hvata prolom oblaka, ali srećom ovog puta tu je auto.

Naredni dan planiran je uspon na Triglav (2864 m.n.m.) najviši vrh Slovenije. Nakon noćenja u Aljaževom domu (oko 1000 m.n.m.) krećemo rutom Čez Prag koja vodi kroz sjevernu stijenu Triglava i pred nama je 1864 metra uspona. Staza je strma i na mnogim mjestima osigurana čeličnim klinovima i sajlom. Usput svraćamo u Staničev dom i poznatiji dom Kredarica koji se nalazi pod samim vrhom. Sa ovoga mjesta shvatam da sajlama i klinovima još nije kraj, te nakon još manje od satak pentranja i hvatanja klinova stižemo na vrh.

Silazak ide istom putanjom do Aljaževog doma, te dolazimo u kasnijim poslijepodnevnim satima.

Napokon mogu popiti koju pivu više, nema više uspona u jutro , a i nemoram voziti.

Ovu noć provodimo u drugom odjelu doma nakon žalbe da nam nije proteklu noć baš bilo uredno i čisto, te namjerno ili nenamjerno dobijamo sobu sa miševima koji su svu noć skakali i nagrizli sve što su namirisali u kesama.

Nakon miševa ostaje cijeli dan do Mostara, veći dio je autoput pa netreba kukati.

Mini ekspedicija izvedena u ugodnom društvu Ivana Skaramuce, Luke Mandića i Olivera Dujmovića.

Kamp u Kalsu

Dom Lucknerhuette

Dom Stuedlhuette

Uspon grebenom do doma Ercherzog Johann Huette

Pogled na vrh ispred doma Ercherzog Johann Huette

Polazak

Greben prema vrhu

Pod samim vrhom

Na vrhu Grossglocknera

Bled

Kanjon Vintgar

Sjeverna stijena Triglava

Uspon rutom Čez Prag

Na vrhu Triglava

Dom Kredarica

Durmitor - Crna Gora

2009-08-06T15:13:00.015Z

07.2009.
Uspon na Durmitor i njegov najviši vrh Bobotov Kuk (2523 m.n.m.) isplanirali smo kao malu pripremu za Alpsku turu na Grossglockner i Triglav, međutim ispao je to prelijep izlet na predivnu planinu.
Istoga vikenda održava se memorijalni uspon na Bobotov Kuk, gde se okupi mnoštvo planinara iz Crne Gore i okolnih država, te je to bila dobra prilika da imamo domaćine sa kojim možemo zajedno na turu.
Zbog neizvjesne vremenske prognoze krećemo nešto kasnije, te na mjesto sastanka sa našim domaćinimau Dobrom Dolu (oko1700 m.n.m.) stižemo prilično kasno nakon čega samo montiramo šatore i koristimo ostatak noći za odmor prije sutrašnjeg uspona.
Rano u jutro na uspon kreće kolona planinara uredno markiranom stazom i po lijepom vremenu.
Nakon 3 - 4 sata ugodnog uspona sa atraktivnom završnicom stižemo na Bobotov Kuk.
Za povratak odabiremo malu promjenu u ruti, ali se ponovo vraćamo u Dobri Do gdje su gostoprimljivi Crnogorci pripremili grah i dovezli Nikšićko, te na kraju priprema za ekspediciju ispade prejedanje sa više tanjura graha i još više više krigli piva.

na stazi za vrh

Bobotov Kuk

Sa vrha

Pogled na Zupce

Na Vrhu

Hagra i Nikšićko

Sar Planina - Titov Vrh

2009-06-04T07:51:00.019Z

Titov vrh najviši je vrh Šar Planine sa nadmosrkom visinom od 2747 m, a nalazi se u u području sjeverozapadne Makedonije uz samu granicu sa Kosovom.

Poziv na tradicionalni uspon dobili smo od naših Makedonskih kolega iz društva "Ljuboten" iz Tetova koji su još davnih sedamdesetih imali razvijene prijateljske odnose sa našim društvom.

Prvo veče organizatori uspona priredili su prigodno otvaranje i predstavljanje planinarskih društava koji su se odazvali, a bilo ih je sa svih strana bivše nam države. Isto su se veče uz melodije koje svima pašu i litre vatrene vode naši narodi i narodnosti zabavili do kasno u noć u čemu sam i sam aktivno učestvovao.

Uspon na Titov Vrh organizirano krece u jutarnjim satima iz skijaškog centra Popova Šapka (1800 m.n.m.), te nakon 4 sata uspona laganom planinarskom stazom stiže se na vrh.

Pogledi sa vrha vrijedni su truda, tu su Prokletije još sa sniježnim vrhovima, Veliki Korab - najviši vrh Mkedonije, te ostatak Šar Planine koja se proteže na 80 km dužine.

Šar Planina prepuna je predivnih planinskih potoka, planinskih jezera i naravno Šarplaninaca - pasmine pasa poznate mnogo dalje od Mkedonije.

Ovaj izlet dijelom cu pamtiti po dugom i zamornom putu preko novih susjednih državica sa revnosnom policijom, te se na nekim prijelazima čekalo i po sat vremena samo na pasoške kontrole, a na ulasku u Kosovo za minibus se plaća 290 eura za nekavo osiguranje.

Sve se brzo zaboravi, a u sjećanju ostaje prelijepa planina i dobra planinarska ekipa.

Smještaj - Hotel Popova Šapka

Na putu prema vrhu

Encijan

Na vrhu (oko 900 učesnika)

Pogled na Prokletije u daljini

Zima na Prenju

2009-03-04T13:43:00.017Z

Proteklog mjeseca, između ostalih izleta i uspona, posjetili smo i boravili u skloništu podno Vršina na Prenju.

Plan je sa Rujišta na krpljama i skijama doći do skloništa u razumno vrijeme, te ga po potrebi locirati ako je zatrpano i otkopati ulaz do mraka.

Dan je bio rijetko topao i sunčan za Prenj u veljači i cijelim putem samo su se nizali prizori koji plijene poglede.

Dolazimo do skloništa na vrijeme i situacija je čak bolja od očekivanog. Sklonište se vidi, snijega ima oko 2 metra i kopanje do ulaza je neophodno. Nakon par sati kopanja uspijevamo u sumrak ući .

Nije proteklo mnogo i vatra se već začula u peći, a sklonište je polako postalo smještaj visoke kategorije u planini.

Noć je vedra i ispunjena zvjezdama, a naši pratioci (Dodo sa ekipom) leže sklupčani na snijegu i hladnoći Prenjske noći.

Ujutro izlazimo na sedla između Vršina i Botina, odakle se pruža prelijep pogled prema Poljicama, Zaušlju, Lupoglavu, Ovči i Vjetrenim Brdima.

Malo je mjesta danas gdje čovjek može biti miran i spokojan u netaknutoj prirodi kao zimi u središtu Prenja. Gdje god pogled segne nepregledna je bjelina prošarana mjestimice stijenama visokih kamenih divova sa kojih se povremeno samo začuje huk vjetra.

Zelena Glava i Otiš

Prijevorac

Ulaz u sklonište

Valja kopati ako se misli prenoćiti u toplom

Biftek

Uspon na Sedla

S lijeva na desno; Kapljuč, Ovča i Lupoglav

Stanka na Sedlima

Pogled prema Zaušlju i Poljicama ( u pozadini Ovča, Lupoglav i Vjetrena Brda)

Sklonište (pogled sa staze za Sedla)

Sklonište

Bolje zazidati nego kopati iduci put

Povratak i naš gost Orsat iz GSS-a Dubrovnik

Zimski uspon na Lupoglav

2007-12-17T14:52:00.000Z

Pošavši tog hladnog jutra 16.12.2007. u 4 sata sa Stankom i Lukom na Prenj ni najmanje nisam pomišljao da će nas vrijeme poslužiti, jer prognoze koje sam nekoliko dana predano pratio po raznim stranicama nisu bile optimistične. Ipak zahvaljujući entuzijazmu i zanosu mog kolege Luke sva je oprema ponešenena kao da niko nije čuo da bi vrijeme moglo biti loše, a cilj je u jednom danu, pošavši pješke od mosta u Bijeloj, popeti Lupoglav i vratiti se nazad na polazište.
Prvi znakovi su bili obećavajući, grabimo prema Grabovčićima, noć je vedra, zvijezde na broju, a vijetru ni traga suprotno prognozama.
U Grabovčićima smo bili već oko 6 sati, kuća je po običaju neuredni brlog krivolovaca, te bez većeg predaha nastavismo dalje.
Sunce već polako proviruje u bukovini podno Barnog dola, ali je hladno i živa pokazuje oko -9, a i snijeg je već bio prilično dubok.
Došli smo oko 8 sati u Barni dol, snijeg je na mjestima veoma dubok i naizmjenično prtimo birajući ledenije dijelove gdje ga je vjetar rastjerao, te odabiremo pristup prema Lupoglavu priječeći sipare podno Galića. Pogledi su bili uprti u Ovču procjenjujući ima li vijetra na vrhu i snježne prašine.

Napokon pred nama Lupoglav (2102 m.n.m.) najljepši i najmarkantniji vrh Prenja obučen tom prilikom u bijelo, blistav i netaknut.
Sve smo više bili uvjereni da je uspon moguć, snijeg je dobar i tvrd, mjestimično ima novog pršića od proteklih par dana koji može biti problem na starom ledenom, vrti mi se pomisao na nesretne prve osvajače Lupoglava zimi.
Navezujemo se ispod samog Lupoglava i polazimo. Nakon pola sata laganim i opreznim korakom i na vrhu smo (oko 12,20 sati), oko nas vrhovi Prenja okovani snijegom i ledom, pogled koji ispunjava srce.
Prijeteći oblaci sa sjevera polako su prilazili i nakon kratkog uživanja krećemo nazad, silazak prolazi bez poteškoća i opet je pred nama put do Bijele.
Noć nas je uhvatila oko Grabovčića gdje nam se jutros svitalo, iscrpljenost se već dobro osjeti i misli mi stalno lete na neku toplu čorbu i udobnu postelju.

Koliko je Lupoglav i u prošlosti očaravao planinare vjerno opisuje ovaj članak planinara Muhameda Šišića o prvom zimskom usponu na Lupoglav u veljači 1970. godine kada su pri silasku nesretno stradala sva tri planinara.

"Spremali smo se za naš prvi Prenj u julu 1968. godine. Bio je magloviti kišni dan, a na najvišem vrhu Prenja, Zelenoj Glavi, nekoliko starijih alpinista, Zijo, ja i jedan neodredjen pokret rukom, u maglu - “tamo je najljepši vrh na Prenju – Lupoglav”. Da li je to bio prst sudbine, ne znam, ali od tog momenta, mnogi od nas će biti sudbinski vezani za ovaj vrh. Te večeri u planinarskom domu na Jezercu, prvi put slušamo priču o pokušajima Drage Sefera i Jakice Gaona da u februaru 1936. godine osvoje Lupoglav. Uprkos velikoj želji, ne uspijevaju jer je sa svih strana okovan tvrdim strmim ledom. Imali su i dosta sreće jer je bilo i padova i leta niz led. Daleki, teško dostupni, čak i rijetko vidljivi vrh bio je želja mnogih alpinista, ali ga niko nije uspio zimi osvojiti. Ja odlazim u vojsku, a Zijo se cijelu godinu i po penje i hoda. Za moje novogodišnje odsustvo, 1970. godine, opet smo skupa. Pravimo nekoliko skijaških tura, a petog januara se sa vrha Trebevića, niz Širokaču spuštamo sa skijama skroz do Miljacke. I idemo na salep na Slatko Ćoše. Tek tu mi je nešto natuknuo za Lupoglav, što ja, iskreno rečeno, nisam baš ozbiljno shvatio. Rastali smo se na Baščaršiji. Bio je to naš posljednji susret. Zijo je poginuo tog februara na Lupoglavu, dan uoči mog povratka iz vojske.
Trojica alpinista, Ilija Dilber, Milorad Stipanović iz Zenice i Zijo Jajatović iz Sarajeva otišli su u februaru 1970. na Prenj, namjeravajući da osvoje Lupoglav. Kako se nisu na vrijeme vratili, organizirana je potraga za njima. Prva ekipa gorske službe spasavanja, javila je da su u planinarskoj kući na Jezercu našli njihove stvari ali da njih nema. U knjizi posjetilaca nema podataka kuda su krenuli. Odmah za njima krenula je druga ekipa spasilaca u kojoj sam bio i ja. Tih dana bilo je veliko nevrijeme i palo je mnogo snijega. Na Jezercu se smjenjuju ekipe. Iznosi se oprema i hrana. Čak je helikopter nekoliko puta nadletio Prenj i na raznim mjestima izbacio zalihe hrane. Desetine spasilaca krstare po Prenju ne bi li našli ikakav trag od njih trojice, ali Prenj je dubokim snijegom zameo svoju tajnu.
I sami mladi i neiskusni, mi, njihovi prijatelji, bez dovoljno znanja i opreme, mjesecima bezuspješno pokušavamo pronaći bar neki trag. Akciju koja već dugo traje vodi Braco (Faruk Zahirović). Ma koliko da je teško i opasno, Prenj nam se uvlači pod kožu i postaje dio nas. Petog maja 1970. godine, nas šestero prvi put se penjemo na ovaj čudovišni vrh po, kao nož oštrom, sjeveroistočnom ledenom grebenu. I nakon dva i po mjeseca bezuspješne potrage, tek ovdje na vrhu, nailazimo na prve tragove nestalih prijatelja. Uz sam rub južnog grebena nailazimo na zaledjene stope koje vode do vrha i to je sigurno to. Javljamo radiostanicom, ali niko nam ne vjeruje. Medjutim, nama je to dovoljno. Sada potragu prebacujemo na rejon Lupoglava, Lučina, Poljica i Barnog Dola. Ali će proći još više od dva i po mjeseca dok ih ne uspijemo pronaći na zapadnoj strani Lupoglava. Zijino tijelo prenijeto je u Sarajevo, a Ilija i Milorad su, prema želji njihovih porodica, pokopani u Barnom Dolu, ispod samog Lupoglava, blizu mjesta gdje su i pronadjeni. Pretpostavljamo da su prilikom silaska sa vrha pali ili ih je povukla lavina. Prema snimcima koje su oni snimili, vidi se da je bilo loše vrijeme a na vrhu su snimci u magli i sa injem na kapama. Vrh Lupoglava prvi put je osvojen zimi ali je cijena bila vrlo visoka. Mislim da je razlog tragedije, osim nevremena, u prvom redu neiskustvo i neadekvatna oprema. Od iduće godine ustanovili smo memorijalni pohod na Lupoglav. Do rata je pohod bio organiziran svake godine i svi alpinisti iz BiH bili su bar jednom na ovom pohodu. Ovo sad je poratno vrijeme, više je naših alpinista u svijetu nego u BiH. Kod kuće svaki čas zvoni telefon, iz Sidneja, Vankuvera, Feniksa… a nijedan se razgovor ne završava bez pitanja ide li se na Prenj. Svakome od njih konstatiram da mi je jasno kako je mogao ostaviti kuću, državu, grad, porodicu, ali mi nikako nije jasno kako se može ostaviti Prenj."

Navedeni memorijalni uspon na Lupoglav održava se svake veljače, ali zbog fiksnog datuma održavanja često bude neuspješan uslijed nepovoljnih vremenskih uvjeta. Danas je zimski uspon na Lupoglav uz kvalitetniju opremu i ranija iskustva u svakom slučaju manji izazov, ali kada se čovjek nađe na visokoj ledenoj padini, satima hoda daleko do prve civilizacije i dalje ostavlja dojam dužan strahopoštovanja. Ovog puta nažalost slike samo sa mobitela, ko je znao da će sve ići po planu.

Na vrhu sa Stankom i Lukom

Negdje u Barnom dol

Dolomiti, Italija

2007-09-28T17:32:00.000Z

Ovog puta nešto iz Italije, i oni Planine za trku imaju, i još kakve. Naše kolege GSS-a iz oblasti Trentino, ili originalno "Corpo Socorso Alpino" ugostili su nas krajem ljeta u planinskom domu Vajolet na 2245 m.n.m. Veći dio vremena posvećen je obuci spašavanja u nepristupačnim uvjetima, ali je naravno ostalo nešto i za šetnju ovim prelijepim planinskim masivom. Planinu krase impozantni stjenoviti vrhovi i pogledi na uređene zelene pašnjake u dolini ispresjecane crnogoričnom šumom. Sve je uređeno, za razliku od naših planina, što je u određenim situacijama poželjno, ali opet na drugoj strani planina je dijelom izgubila čar netaknute i divlje prirode.
Svuda su lijepo markirane i osigurane staze sa putokazima, izgrađeni su komforni domovi sa poslugom, tisuće planinara krstari planinom, komercijalizacija je prisutna na svakom koraku.
Vjerujem da je zimi još ljepše i da se dolaskom debelog sniježnog prekrivača planina pretvori u pravu divlju ljepoticu, staze su neprohodne, domovi se zatvore, te samo rijetki entuzijasti uživaju u čarima planine.
U svakom slučaju bilo je lijepo, a i nešto se naučilo.

Trento, središte oblasti i grad koji živi sa alpinizmom i za alpinizam.

Srdačni domaćini sve su organizirali pa i koferenciju za tisak.

U bazi helikopteske jedinice za hitnu pomoć i spašavanje u Trentu.

Tvornica vrhunske planinarske obuće Lasportiva.

Mjesto smještaja, planinarski dom Vajolet na 2245 m.n.m.

Početak obuke, dr. Tigran, Bole, Luka, Mauro, Bojan, Fabio, Miro i Damir.

Tornjevi Vajolet.

Absail od 2 puta po 60 metara, nikad kraja.

Učesnici penjanja na tornjeve Vajolet, nema šta definitivno najuzbudljivije iskustvo do sada.

Ispred jednog od mnogobrojnih domova na planini, sve je organizirano pa i hladno pivo i obroci.

Spomenik orlu, u nas bi ga vjerojatno već srušili, ko zna šta simbolizira.

Na oko 2900 m.n.m. pogled seže sve do snježnih vrhova Alpa u Austriji.

Svi u planine

2007-07-29T11:01:00.000Z

Nesnosne vrućine ovoga srpnja ne ostavljaju drugu mogućnost nego odmor provesti u planinama.

Izbor je pao na Trnovačko jezero i sve oko njega što priroda može podariti. Po prvi put idem sa obitelji u potpuno divlji i nepristupačni dio prirode gdje je prva medicinska ustanova i bolja prodavnica u Foči udaljenoj sat i pol vožnje uz naravno i 2 sata hoda od jezera do auta. Ruksaci su puni hrane i opreme za planiranih nekoliko dana, sve se nosi od kruha, mlijeka, istant hrane, mesa pa sve do slatkiša.

Jedini razuman način za prenjeti stvari je najam konja od Prijevora do jezera. Konj se može unajmiti u par katuna na Prijevoru i košta 15 - 20 eura u jednom smjeru.

Vrijeme je toplo i na ovoj visini (jezero je na 1500 m), a temaparatura vode u jezeru izmjerena u plićaku je 26 C.

Najavljeno je lijepo vrijeme cijeli tjedan, ali ne treba biti siguran u planini te se odmah razapinje i učvršćuje šator te dovlače drva iz šume do ognjišta.
Jezero pruža niz zanimljivosti za sve koji vole prirodu tako da se svako jutro može prošetati na neki drugi planinski vrh, ili opušteno kupati i sunčati na jezeru. Nedaleko od jezera nalaze se stočarski katuni gdje se mogu kupiti domaći mliječni proizvodi i meso te naručiti domaći kruh ispod sača.

Večeri su poseban doživljaj uz logorsku vatru, svježi planinski zrak i potpunu tišinu upotpunjenu povremenim glasanjem divljači. Na jezero dolaze najčešće planinari, ali i svi drugi zaljubljenici prirode iz svih krajeva, te se za kratko vrijeme sklope prijateljstva i provedu predivne večeri uz prepričavanje anegdota i čašicu dobre šljive.

Sve u svemu ako mogu da ocjenjujem za mene je ovo čista desetka u odnosu na more, pretrpane plaže, večernje sparine i naravno visoke cijene.

Nema dvojbe valja ponoviti, još po mogućnosti uz isto društvo.

Pozdrav ekipi iz Beograda, kao i Dirku i Lotty, te Bogdanu posebno od Filipa.

Put vodi preko Tjentišta, spomenik na mjestu stradanja 3001 partizana.

Vodopad Skakavac, pogled iz preostale Europske prašume Peručice.

Sve na konja i skakući po putićima i livadama.

Trnovačko jezero u rano jutro.

Novica,(u sredini) čuvar na jezeru uvijek gostoljubiv.

Pašnjaci podno Volujka.

Pastrmka, sama narasla, sama se hranila, pa kolika je god.

Noć, stalno nešto šuška u šumi.

U katunu, gostoljubivi domaćin i miris starine.
Ekipa iz Belgije Lotty i Dirk.

Raja sa ljetovanja.

Rafting na obližnjoj Tari.

Zelena Glava, Otiš, Lupoglav

2007-07-16T08:29:00.000Z

Već duže vrijeme planinarim, a na vrhovima prenja još nisam bio i još da ne govorim da mi se i društvo zove Prenj.
Plan je dosta ambiciozan, za jedan dan popeti tri najviša vrha prenja pošavši sa Ruišta, a potom prenoćiti u lovačkoj kućici u Lučinama.
Jedini način je da se krene u ranim jutarnjim satima, točnije u 03,30. Oprema je već naveče spremljena i kao i uvijek neznam šta toliko teži u ruksaku, a kada počnem da pravim selekciju teško je išta izbaciti.
Sa Ruišta smo krenuli u 04,00 sati. Nakon par sati hoda prve zrake sunca obasjavaju vrhove Prenja. Pred nama je Zelena Glava najviši vrh Prenja (2155 m) i Otiš. Veliki kameni monoliti ne izgledaju nimalo jednostavni za popeti, ali uredno označena staza provlači se najprikaldnim pristupom i izuzev malo kondicije ne zahtjeva posebnu spretnost.
Na oba vrha bili smo već oko 09,00 sati. Poglad sa ova dva vrha koja se nalaze u samom središtu Prenja ne osatavlja nikoga ravnodušnim, prelijepe zelene doline Prenja i sivi kameni vrhovi sve redom preko 2000 metara nad morem.
Slijedeći cilj je Lupoglav (2102 m), a put do njega vodi preko Tisovice, Čemernog dola i Lučina. Zalihe vode su već na izmaku, ali uz Sašu koji je veći dio svog slobodnog vremena proveo po Prenju to i nije neki problem, jer poznaje sve izvore i vrijeme kad koji ima vode, te se opskrbljujemo hladnom svježom vodom na izvoru ispod Kantara. Na Lupoglavu smo već oko 14,00 sati. Preostaje nam odlazak do izvora Sopot podno Galića i spuštanje u Lučine na odmor i spavanje.
U kolibu Lučine stižemo oko 18 sati, koliba je prekrasna, prekrivena drvenom šindrom, a unutra se nalaze četri ležaja i zidani kamin.
Nakon kave i večere boravak ispred kolibe je posebno iskustvo, pogled se pruža na vrhove Galića, Lupoglav i dio Vjetrenih Brda. Uporno dvogledom pretresamo nepregledne sipare ispod Galića u nadi da vidimo koju divokozu, ali nakon pokolja krivolovaca sve sam uvjereniji da je to blago nepovratno izgubljeno. Posebnu čar predstavljaju posljednje zrake sunca na Lupogalvu nakon čega mrak pada za petnaestak minuta.
Nakon dobro prospavane noći shvatam značaj kućica na Prenju.

Jutarnje vjesti na radiju bude me i najavljuju visoke temparature u kotlinama, upozoravajući sve rizične skupine da ne izlaze van. Ispred kućice rosno jutro, prve zrake sunca probijaju se kroz grane borova.

Nakon doručka krenusmo putem koji Saša želi da upoznam, a čak je duži od onog jučer. Put nas vodi prelijepim dolinama Prenja (Poljice, Gruci, Štirni Dol, Jezero, pa sve do Bijelih Voda i Ruišta).

Cijeli dan hodamo tek u veče stigosmo na Ruište, preko 60 km pješačenja Prenjom u dva dana i 3-4 tisuće metara uspona , definitivno najteža tura do sada.

Na Zelenoj Glavi.

Na Otišu.

Saša, ko zna koji put na vrhu.

Stijene Otiša i Z. Glave (pogled iz Tisovice).

Na Lupoglavu (2102m).

Lupoglav (pogled sa sipara ispod Vjetrenih Brda).

Lovačka kuća u Lučinama.

Pogled na Lupoglav i Galić ispred kuće u Lučinama.

Ispod Lupoglava prema Ovči.

Maglić i Trnovačko jezero

2007-06-07T11:20:00.000Z

Prvi vikend u lipnju, očekuje se kišno i promjenjivo vrijeme, a to znači na visini od 2400 m.n.m. priličan problem.
Odlučeno je da se ide i nema odustajanja, uostalom da nije takvog žara i ljubavi prema prirodi ko bi se ikada igdje popeo.
Polazi se poslije posla u petak, poslodavci ovog novog poretka ne puštaju baš rado ranije i ne razumiju ljubav prema prirodi, te krećemo nešto kasnije. Većina nas nije prije bila na Magliću, a ujedno kao najviši vrh BiH svima predstavlja poseban izazov. Na odredište (Lokva Dernečište 1600 m.n.m.) stižemo kasno u noć, Logorska vatra obasjava lica naših prijatelja iz Goražda koji nas sutra vode na Maglić. Veče protiče ugodno uz upoznavanje, anegdote, viceve i dobar roštilj.
Noć je prohladna, vrijeme prolazi uz povremeno udaranje kapi kiše u šator, kakvo li će biti ujutro vrijeme, samo da ne bude kiše sve ostalo je super.
Subota jutro, e nek su vala i meteorolozi pogriješili, suho, a i sunce pomalo proviruje.
Kava, čaj, kako ko, i polazak. Usput preljepi vidici, krajolik drukčiji od našeg Hercegovačkog, planinski pašnjaci okupani raznobojnim cvijećem, pokoji zaostali snježnik kao svjedok snijega koji je prije par tjedana debelo sve prekrivao.
Uz nekolika odmora i na vrhu smo, svud oko nas planinski masivi. Sve redom iz NOB-a, Zelengora, Romanija, Volujak, a ispod huči Sutjeska.
Povratak prolazi uspješno, na par mjesta postavljene su sajle i potreban je oprez. Naš prijatelj i planinar Mirso pjevuši "načini bar jedan pogrešan korak" što u napetom momentu izaziva osmjeh kod svih.
Nakon naporna dana naš narod voli pojest, kod šatora je već je spremna tepsija pečen krompir i meso, to već svatko voli.
Da se nebi stalo na ovome naveče je party uz bubrege na gradele i nek pije ko šta voli jer sutra nema uspona i sajli. Potrajalo je sve uz dobro jelo, piće, sevdalinku i najvažnije super društvo.
Nedjelja, sunčano je idemo na Trnovačko jezero (CG), biser prirode podno padina Maglića i Volujka. Zahvaljujući nepristupačnom krajoliku i negostoljubivoj zimi ovo gorsko oko sačuvano je od devastacije. Do jezera je potrebno pješačiti oko 2 sata, a teret ukoliko se nemože ponijeti prenose konji.
Trnovačko jezero pripada Crnoj Gori, ali sa te strane nema pristupačan put, te se skoro sva komunikacija odvija sa BiH strane.
O jezeru i prirodi oko njega, danas se brine Novica Ćelasan, on je ujedno i lovočuvar i osoba zadužena za naplatu pristojbe za kampiranje i posjetu parku prirode. Od proljeća do jeseni ovdje živi sam sa psom u živopisnoj brvnari u gustoj bukovoj šumi.
Netko dobar kao da je znao kada planiramo poći pusti kišu baš kad dođosmo do auta.
Svi su puni utisaka, nema sumnje da valja ponoviti.
Super izlet sa super društvom.
Ovaj put "srećom" nisam ponio fotoaparat, te je za bolje fotografije zaslužan prijatelj planinar Reda.

Oko Gacka, stotine ovaca idu prema planinskim pašnjacima Zelengore, Romanije, Volujka...

Montiranje šatora i svi oko vatre.

Jutro, polazak.

Hujka i Baja.

Zaostali snijeg, još malo do vrha.

Na vrhu Maglića (2386 m.n.m.)

Trnovačko jezero (CG), rijetko očuvani kutak prirode (1513 m.n.m.).

Viter (HR)

2007-05-05T06:44:00.000Z

Nedaleko od natrpanih plaža i gužve, u Dalmatinskim mjestašcima u pravilu se nalaze napuštena stara sela kao svjedočanstvo života i prije masovnog turizma. Od sela prema unutrašnjosti često se nalazi čitava mreža pješačkih i konjskih staza koje su bile jedina veza sa pašnjacima i pokojom oazom plodne zemlje u moru krša.

Zahvaljujući vrijednim planinarima danas se dobar dio starih staza uređuje, markira i prilagođava svima željnim netaknute prirode i mira.

Nekoliko slika sa izleta na vrh Viter iznad Podace.

Staro selo Podaca na padinama Biokova, danas bez bez seljana. Napušteno poslije 1962. godine.

Crkva Sv. Stjepana izgrađena 1762 na mjestu stare crkve iz 15. stoljeća. Pored se vidi crkva Sv. Ivana Krstitelja iz 11. stoljeća. Pored crkve se nalazi i stećak iz Ilirskih vremena.

Kapelica uz stazu na prelazu obronaka Biokova iznad sela (oko 600 m.n.m).

Putokaz na križanju staza.

Pogled sa Vitera (769 m.n.m). Vidi se obalni dio Zaostroga i Drvenici. Otoci Hvar i Brač.

Nekadašnja oranica.

Vrelo Ljupča. Danas ga koriste rijetka stada koza iz obližnjeg Zaostroga i divlji konji.

Absail na Stocu

2007-05-03T16:35:00.000Z

Jedno od interesantnih iskustava vezanih za planinarenje, svakako je i nedavni absail niz litice Stoca (stijene iznad Mazoljica).

Radi se o tehnici spuštanja niz konop uz pomoć različitih pomagala koji imaju za zadaću kontrolirano i sigurno spuštanje niz nepristupačne stijene.

Unatoč sigurnosti i stručnom nadzoru iskusnih alpinista malo straha i adrenalina je neizbježno.

Instrukcija

Pogled naMostar sa polazišta

Polako niz 30 i kusur metara

Kobasice.

Mostarska Bijela 04.2007.

2007-04-24T08:38:00.000Z

Nedaleko od Salakovca idući prema sjeveru sa desne strane ulijeva se riječica Bijela. Na svom ne dugom putu ka ušću prolazi kroz duboki kanjon podno padina Prenja. Može se reći da cijelim svojim tokom (izuzev zadnjih 1km)protiče kroz netaknutu prirodu.
Nedavno smo odlučili prvi put posjetiti taj biser prirode i istinski smo uživali.
Markirana staza vodi nas od kraja makadmaskog puta uz Bijelu. Pejzaž je pravi proljetni, prvi pupovi i lišće na krošnjama, vrhovi Prenja pod snijegom, žuborenje Bijele, ovo nabrajanje moglo bi potrajati, te je najbolje da posjetite i osjetite.
Nakon dva i pol sata lagane šetnje kroz šumu i pjeskovite obale, te preskakanje rijeke sa kamena na kamen više od 20 puta, čini poseban užitak. Putem se ne savlada više od 200 - 300 m nadmorske visine nakon čega se dolazi do lovačke kućice koja je na žalost svih ljubitelja prirode zapaljena prije par mjeseci od za sada nepoznatog počinitelja. Kuća je služila kao odmorište i prenoćište za dalji uspon prema Prenju, a za izlet i roštilj mislim da je malo takvih mjesta.
Najveća atrakcija i nagrada za malo prolivenog znoja je pećina (uski kanjon) kroz koju protječe Bijela duga oko 200 metara na čijem je kraju vodopad visok oko 10 metara. Vodopad uz zrake svjetla koje probijaju oko podneva kroz uski procjep čini izvanredan prizor.
Nakon obilaska pećine i predaha krenusmo prema platou Glogova, staza je nešto strmija i zahtijeva nešto više fizičke spreme. Na Glogovu se takođe nalzi planinska kuća, odkle se dalje može ići prema Velikom Prenju, te drugim ljepotama našega Prenja.

Početak staze (drvosječe nisu ni ovaj biser poštedile)

Rijeka Bijela.

Mostić prije same kuće.

Prizor kao iz kaubojskih filmova, ostao je samo zidani kamin.

Ulaz u pećinu, temparatura vode ne prelazi 13 C, a ni zrak unutra takođe.

Noge su već otrnule, mali odmor na kamenu izvan hladnoće.

Vodopad, spoj svjetla i bistre gorske rijeke.

Kanjon Bijele, pogled sa staze prema Glogovu.

Brasina

2007-04-06T19:06:00.000Z

Brasina zima 2007.

Za većinu ovaj naziv ne znači mnogo, ali kad kažemo da je to baš onaj obli i zimi bijeli vrh gdje je nekad stršio repetitor (relej), onda svi znaju da se radi o Veležu.

Još kao dijete posmatrao sam toplih proljetnih dana iz nizine Mostara tu bijelu kapu koja bi znala nekad trajati i do lipnja. Naši najveći uspjesi tada bili su izleti do Fortice, a sve dalje je bilo neozbiljno i nerazumno za pokušati.

Vjerujem da je bar većini nekad palo na pamet da se nađu na vrhu one bijele oble planine koja nam je često izložena pogledu iz Mostarske kotline.

Na Brasinu se često ide zimi i jedno je od ljepših iskustava.

Nedavno smo u dva navrata išli na Brasinu. Prvi put po hladnom i burovitom danu, a prije par dana je to bio ugodan i topao dan, ali sa znatno višim snijegom.

Nekoliko slika sa izleta.

Iskracavanje, dalje se terencem nije moglo, negdje oko 1200 m.n.m.

Kuca u podnožju Brasine (oko 1450 m.n.m.), mjesto za odmor i polazište za uspon do vrha.

Samo vježba, nije potreno.

Lavina, prije 10 dana pao je obilan i vlažan snijeg, debljina u smetovima mjestimično prelzi i 5 metara.

Od danas i tabla sa natpisom (Brsina 1897 m n. v. psd Prenj Mostar)

Pogled na susjedni vrh Teleću Lastvu i Botin u daljini.

Čvrsnica 11.2006.

2007-03-17T21:28:00.000Z

Nedaleko od Mostara u mjestu Diva Grabovica polazište je jednog od najljepših pristupa Čvrsnici.

Krivudava i dobro markirana staza kroz grabovu i bukovu šumu vodi do lovačke kućice na Žlijebu (oko 1090 m) gdje se nalazi i vidikovac sa veličanstvenim pogledom. Kućica je danas nakon poratnih godina zapuštena, ali u ispravnom stanju i ugodno je mjesto za lijep izlet. Oni koji žele dalje, staza će ih odvesti do lovačke kuće na Tisama (1380 m). Kuća je u urednom i ispravnom stanju zahvaljujući obnovi i brizi od strane planinara iz Jablanice, te je idealno mjesto za noćenje i pogodno polazište za uspon do Hajdučkih Vrata i drugih ljepota Čvrsnice.

Nekoliko slika sa našeg izleta.

Uz stazu se nalaze uređeni izvori pitke vode, napravljeni još početkom prošlog stoljeća.

Kuća na Žlijebu.

Vidikovac.

Kuća na Tisama.

Pogled na Prenj ispred kuće.

Strmenica, H.Vrata.

Strmenica, izlazak sunca iza Prenja.

Pohod na Vran

2007-03-17T13:39:00.000Z

U nedjelju 18.02.2007. izveden je drugi memorijalni uspon na Planinu Vran (2074 m iznad mora).
Uspon je organiziran od strane planinarskog društva PSD Vilinac Jablanica. Našlo se tu na jednom mjestu mnoštvo od blizu 100 planinara iz više mjesta, počev od Jablanice , Mostara, Konjica, Splita, Sarajeva i.td.
Uspon je krenuo od Zmijske Gomile, nekropole srednjovjekovnih stećaka u blizini današnjeg restorana Hajdučke Vrleti.
Bilo je lijepo vidjeti dugačku kolonu planinara na snijegom pokrivenom Vranu. Dolaskom pod vrh planina je pokazala svu svoju ćud i sve što je bilo u ruksacima bilo je potrebno. Temparatura je pala na -6 ispod nule, oblaci su se spustili, a jaki vjetar šibao je neumoljivo.
Nakon kratkog zadržavanja na vrhu i fotografiranja krenulo se natrag.

Okup svih učesnika bio je u restoranu H. Vrleti .

Zahvaljujemo se organizatorima uspona i čestitke na dobroj organizaciji.

Pozdrav svima iz Mostara.

Pred polazak sa Zmijske Gomile

Dolazi naoblaka.

Vrh Vrana.

Prenj: Bijele Vode - Jezerce - ljeto 2005

2005-10-30T22:35:00.000Z

Nekoliko slika sa ture Bijele vode - Jezerce negdje u 8. mjesecu ove godine. Na Bijele vode smo došli u petak poslije podne, prenoćili u kolibi i sutra rano ujutro krenuli prema Jezercu. Magla je bila nenormalno gusta, vidljivost možda 10-15 metara i pratila nas je sve do Jezerca. Tek kad smo tamo stigli počela se dizati i osvanuo je lijep i sunčan dan, bez oblačka.

Koliba

Naloži Miro...

Bijele vode u magli

Uništeni planinarski dom na Jezercu

Zelena glava (lijevo) - najviši vrh Prenja

Ekocid na Prenju

2005-09-06T18:59:00.000Z

Daleko od gradske vreve i civilizacije, bageri, razni gusjeničari i krivosječe svih naroda i narodnosti ove nesretne države neplanski krče sve što im se nađe na putu ne bi li došli do mlade bukve. U tom suludom naumu ih nije strah ni mina niti zakona (kao da ga ima). Idu sve dublje u planinu i ostavljaju pustoš za sobom. Kad naiđu na kakvu veliku stranu gdje ni bager ne može izaći, koriste konje i izvlače sve što na drvo sliči. Tamo u Vilinom klancu, djelomično miniranom, već je toliko divljih šumskih puteva da je to strašno. Ne zna čovjek koga više da žali, one garibe što još uvijek nose maskirne uniforme i za tko zna koju crkavicu riskiraju živote u potencijalnim minskim poljima ili tu silnu šumu što je iskrčiše i od nje napraviše golet. A od puta do Bijelih voda su napravili takvu kaljužu da više nikakvo vozilo tuda ne može proći osim bagera s lancima i gusjeničara. Planinari moraju kroz šumu jer putem je nemoguće proći zbog blata koje je na pojedinim mjestima duboko i pola metra (nevjerovatno ali istinito). Nekad se moglo dobrim džipom doći pod Bijele vode i onda šumskim putem izaći do kolibe i planinarskog doma. Danas se može još dalje. Probili su ovi "šumari" put još dalje i ne bi nas čudilo da već sljedeće zime izbiju na Bijele vode. Jedina nada za Prenj je on sam - njegova divljina i nadmorska visina na kojoj ovi jadnici, kada već jednom završe sa Vilinim klancom i Dolovima, neće pronaći nijedno drvo jer gore nema vegetacije. Za naše nedavne ture do Jezerca snimili smo par slika pa se i sami uvjerite.

Bageri s lancima (eto kakav je put) izvlače balvane

Nema šanse da išta prođe ovuda

Brazda od pola metra blata

Prenj: Proljeće 2005

2005-09-05T12:30:00.000Z

Evo nekoliko fotki proljeća na Prenju sa jedne od naših tura od Bijelih voda do kontejnera. Bio je 5. mjesec, malo prohladno ali vedro - idealno za provesti dan u planini.

Stotine polomljenih stabala od lavine i silnih vjetrova

Izvor vode kod kontejnera

Prenj: Obrlin (Galerija 2)

2005-09-04T18:01:00.000Z

Pogled na Čabulju

GPS hvata skoro sve satelite

Posljednje slike pred povratak

Prenj: Vrh Obrlin 2005

2005-09-04T15:18:00.000Z

Vrijeme nam i nije baš išlo na ruku. Prenj, najveći planinski masiv u Bosni i Hercegovini kao da na sebe navlači sve ciklone i anticiklone ovoga svijeta. Snijeg je pao u četvrtak i zabijelio sve njegove vrhove uključujući i Obrlin (1836 m), vrh koji se odlično vidi iz većeg dijela Mostara. Pogledate li s bilo koje višekatnice u pravcu sjevera vidjet ćete Obrlin i njegovog nižeg brata, vrh Ćelopek. Lijepo se vidi i s Rudnika, iz Cima, Ilića, s Bulevara…

Iz grada se činilo kao da je zameten snijegom i da od zamišljene ture nema ništa, ali u dilemi priroda po prekrasnom proljetnom danu ili (stota!) kava u Tržnom odlučismo se za ovo prvo.

Na Ruište dolazimo negdje oko 9 i 15. Slijedi nam oko tri i po sata penjanja i svladavanja nekih 800 metara nadmorske visine.

Naš fotograf Miro je prvi put na ovakvoj turi i s nevjericom gleda u ogromni masiv ispred nas. Prvo se penjemo na vrh Gradina (1300 m) iznad samog Ruišta.

Strana po kojoj idemo je strmija nego što smo mislili te nešto malo dalje, da bi se oslobodili tereta, u snijeg zakopasmo hranu i piće za roštilj koji smo planirali odraditi nakon spuštanja. Sunce nemilosrdno prži i na nekih 1400 metara temperatura je bila već oko 13 stupnjeva.

Teren je mješavina oštrog kamenjara i velikih busenova trave, sa većim smetovima ispod tu i tamo zalutalog drveta. Nekih sto metara ispod Ćelopeka, po izuzetnoj strmini, dočeka nas gust kamenjar. Na vrhu ima tek nešto malo snijega. Miro je već ispalio stotinjak slika, prosto ne znaš prema kojoj strani da se okreneš i gledaš.

Nakon odmora idemo dalje prema Obrlinu. Na ovoj visini temperatura je već dobro pala, a vjetar sve jače puše. S obje strane vrha po kojem se krećemo uživamo u fantastičnom prizoru snježnih dina koje su napunile ogromne planinske uvale. Nakon nekih dvadesetak minuta penjanja dolazimo na vrh Obrlin (1836m).

Pogled na istok - planina Crvanj

Pogled na Velež

Pogled na Prenj s Obrlina

Što reći o pogledu. Ispod nas prostranstva Prenja, zamotana u gusti bijeli pokrivač i okupana proljetnim suncem. Zelena glava, Lupoglav, Osobac i ostali vrhovi Prenja čine se tako blizu da se mogu rukom dohvatiti. Izazovni, okovani ledom i opasni, u ovakvim uvjetima su i za najekstremnije alipiniste pravi izazov.

Prenj

Velež izgleda moćno u cijeloj svojoj dužini, lijevo od njega je Crvanj s nekih dva metra snijega, na sjeveru Visočica i Bjelašnica, na jugu Čabulja. Mostar se i kroz dvogled jedva nazire. Dvogled i aparat mijenjaju ruke.

U to zazvoni i telefon, neko pita može li Miro doć’ da snimi nešto? Ovaj mu objašnjava gdje je, ako može za pet sati.... Ukupno osam mobilnih mreža od kojih i jedna talijanska (Wind) mogu se uhvatiti na vrhu, a GPS hvata sve satelite. Nema prepreka.

Ekspedicija Bljesak na vrhu Obrlin

Oko nas samo plavetnilo, bjelina i ljepota dokle god pogled seže. Temperatura je već oko 3 stupnja, a vjetar poprilično puše. Vrh i vrtača nešto malo ispod – dva različita svijeta.

Nakon što smo napunili ”baterije” čistim zrakom i svježom dozom netaknute prirode i ostavili sve prošlotjedne brige i stresove na vrhu, krenusmo nazad. Spuštanje nije nimalo lagano. Po gustom kamenjaru i velikoj strmini više skakućemo nego što hodamo.

Nešto niže, tužan prizor. Gusta šuma prenjskih vrleti polako umire. Bolest je načela skoro svako stablo, svaku biljku. Nitko ništa ne poduzima.

Prolazimo kroz pravo groblje ogoljelih stabala, na kojim više nema ni kore, ni listova, ni grana. I nikoga nije briga. Državni uništavači prirode, baš kao i oni privatni (ne)legalno sjeku ono što je ostalo. Na jesen se ovdje mogu čuti samo motorne pile...

Jedva se probismo kroz taj krš i malo iznad Gradine napravismo roštilj. Planu već tradicionalna boca vina i nakon toga krenusmo put Ruišta. Iz glave nam nije izlazio Osobac, Lupoglav, Zelena glava. Eto nas, čim malo okopni...

Čabulja: Velika Vlajina 2004

2005-08-28T18:13:00.000Z

Od svih hercegovačkih planina Čabulja djeluje nekako najpitomije. Možda zato što je njen najviši vrh Velika Vlajina (1780 m) jedan od najnižih u Hercegovini (svakako ne i najlakši za uspon), a možda i zato što sve više ljudska noga zadire duboko u njene vrtače i uvale. Pretprošli vikend, za vrijeme one bure i hladnih, ali sunčanih dana Ekspedicija Bljesak u nešto izmijenjenom sastavu (bez Doctora M i Goge, ali sa Željom u špici napada) krenula je u osvajanje najvišeg vrha Čabulje.

Planinska idila

Zamišljena ruta ide s juga, iz Bogodolske Ladine do motela na nekih 1300 metara nadmorske visine i onda pješke južnim padinama Čabulje na sami vrh. Kao i obično, napunili smo džip hranom i pićem, a od 'alata' tu se našao GPS, nezaobilazni fotoaparat, termometar i još par sitnica.

Na skretanju za Bogodolsku Ladinu i makadamski dio puta dočekalo nas je i prvo upozorenje. Bura je polomila drvene stupove za struju, a radnici koji očigledno jedva čekaju da pobjegnu s hladnoće, nevoljko pomaknuše kamion kako bi mi nastavili put ka motelu.

Put do motela je sličan onome s Veleža, mada nešto širi – krivudave serpentine i odronjeno kamenje na cesti ne dozvoljavaju prolaz, barem u ovim zimskim uvjetima, običnim vozilima. Konačno, nakon nekih 45 minuta od Mostara ugledasmo i naše krajnje ishodište barem što se vožnje tiče - usamljeni motel, neobičnu građevinu u goletima Čabulje, koja se očigledno koristi za privatne potrebe.

Prva ozbiljnija prepreka – križanac psa i lava od nekih 90-ak kila svojom nas je rikom upozori da prilaska motelu nema. Parkirasmo se nekih 30-ak metara ispred motela, stavili smo ruksake na leđa i pošli uzbrdo, obilaznicom.

Iznenada, velika neman krenu prijeteći put nas. Poput kakvog stražara koji naplaćuje prolaz, golema psina nam opet prepriječi put. Vidimo da nema druge nego da stvari riješimo klasičnom bh. metodom – podmićivanjem. Jedna Argeta bila je sasvim dovoljna za prolazak.

Uslijedila su dva i po sata hoda do vrha. Bura nemilosrdno dere, ali hodanje nas zagrijava pa i nije neki problem. Nakon nekih pola sata ukazao se i fantastičan pogled na samo srce planine. Išarano uskim putovima i s bezbroj vrtača i uvala Čabulja djeluje čarobno.

Pogled na jug - najviši vrh Biokova, Sveti Jure

Pomislismo, kako li samo izgleda ljeti. Jedan od rijetkih šumskih predjela na Čabulji nalazi se u samom podnožju Velike Vlajine. Iako ne obiluje gustom šumom, vjerujemo da je puna divljih životinjama. Posvuda u snijegu vidimo tragove divljači - vukova, lisica, zečeva, ni sami ne znamo...

Prolazeći kroz šumu vidimo da je snijeg sve dublji i dublji. Na nekim mjestima upadamo i po metar, što nas značajno usporava. Prethodi nam najteži dio – uspon vrlo strmom, južnom stranom Vlajine.

Miro, vođa ekipe, grabi prvi strmom stranom. Zadnjih petstotinjak metara ide se po potpuno goloj planini. Tu bura na udare rastura, a voda koju smo imali u ruksacima se ledi. Hladnoća je strašna, ali nema još puno. Malo prije samog vrha, predahnuli smo u vrtači koja nam je odlično poslužila kao zaštita od vjetra. Termometar pokazuje -6,2, ali s 'chill' faktorom zvanim bura vjerujemo da ima i više od -10.

Nažalost, tu nam se događa i veliki peh. Foto-aparat zbog hladnoće jednostavno prestaje da radi. Posljednja slika koju smo snimili je nekih 50-ak metara prije vrha, na mjestu gdje smo se u zavjetrini odmorili.

Na samom vrhu dočeka nas tabla s natpisom 'Velika Vlajina 1780m'. Tu su i dva križa, jedan okrenut ka zapadu, drugi ka jugu. Potpuno su okovani ledom i pravo je čudo da stoje na mjestu s obzirom kako bura puše.

Na vrhu se nalazi tabla s natpisom Velika Vlajina (1780m)

GPS pokazuje 1779 metara i zalazak sunca na toj točki u 17.18 sati. Tridesetak metara dalje, na samoj ivici litice prema Drežnici vidimo i bunker. Na samom vrhu nema toliko 'manevarskog' prostora kao na Veležu. Jednostavno nemaš kud. Litica prema Drežnici izaziva osjećaj strave.

Zajednički je dojam da je pogled definitivno ljepši nego s Veleža. Vide se skoro svi vrhovi Prenja, Čvrsnice, Veleža, na jugu Jadransko more, poluotok Pelješac i more iza njega… Kako li samo izgleda blizu.

Najviši vrh Biokova, Sveti Jure se vidi još s prvog brda iznad motela. Neopisivo. Olujna bura nam ne dozvoljava da se puno zadržavamo te se opet spustismo u vrtaču ispod samog vrha kako bi se pripremili za silazak. Silazak je relativno lagan i teško je se oduprijeti želji da svako malo staneš i gledaš ljepote na sve četiri strane svijeta.

Vraćamo se istim putem kuda smo i došli. Nakon dva sata hoda stigli smo do džipa. Nakon toga spuštanje do Ladine i Madine kuće gdje smo 'nabacili' malo roštilja. Dolaskom mraka, oko 17.00 sati, sretni i zadovoljni krenuli smo put Mostara. Gore na Velikoj Vlajini sunce je još uvijek obasjavalo ledene vrhove surove planine,1780 metara iznad mora…

Nadmorske visine

Mostar (kod Dujmovića) (75 metara)
Vidikovac na Planinici (230 m)
Goranci (620 m)
Bogodolska Ladina (930 m)
Motel na Čabulji (1320 m)
Velika Vlajina (1780 m)

Velež: Vrh Brasina 2004

2005-08-20T15:57:00.000Z

Subota, lijep i sunčan dan, 11.30 sati. Ekipa u sastavu Boris, Gogo , Miro i Doctor M (nije u rodu sa Sennom M) odlučuje iskoristiti predivan dan za izlet na vrh Veleža - Brasinu, koji se vidi iz većeg dijela grada na desnoj obali Neretve.

To je onaj vrh na kojem je prije rata bio ogromni TV toranj, a kojeg je srpska vojska nakon povlačenja uništila. Planinari, lovci i ostali zaljubljenici hercegovačke prirode znaju da Brasina nije najviši vrh Veleža, već je to Botin (1969m), koji je bliže Nevesinju nego Mostaru i koji se lijepo vidi iz Rodoča na primjer.

Iako još dobar dio potencijalnih izletnika vjeruje da je područje Brasine minirano, dva iskusnija člana naše ekipe, namely Gogo i Miro, nas uvjeravaju suprotno iako upozoravaju da je put 'katastrofa'.

Do Podveležja i sela Šipovac dolazimo bez problema. Većina planinara tu staje i nastavlja pješke, no mi smo krenuli kasno, te nastavljamo dalje džipom. 'Put' jest katastrofa i potpuno je neprohodan za sva vozila osim za džipove i vojne kamione.

Bolji dio puta

Doctor, Gogo i Miro iznad Bijelog polja

Pogled na mostarsku kotlinu

Ogromne stijene uz sam put, zaleđen makadam i (pri vrhu) snijeg karakteriziraju ovaj, nazovi, put. Ipak, s Patrolom u prvoj, lagano osvajamo serpentinu po serpentinu moćne planine.

Osim gore opisanih prepreka, put je izuzetno opasan i zbog provalije koja nas prati cijelom njegovom dužinom. Eventualno proklizavanje na uskom makadamu definitivno znači sunovrat niz provaliju s krajnjim ishodištem u Bijelom polju. Strmina na kojoj je građen put, naime, ne ostavlja nikakvu nadu za eventualno kočenje ili zaustavljanje kad se već jednom nađeš na njoj.

Nizbrdo si u Bijelom polju za pola minute

Metar za metrom i nakon 2 sata i 30 minuta (mjereno od Ere) dolazimo do vrha. Tu, na 1897 metara nadmorske visine čudan je spoj prirodne ljepote i ljudskog ludila. Kud god da se okrenete pruža se nevjerojatan pogled. Na jugu Jadransko more, na sjeveru Bjelašnica i bosanske planine, na istoku Crvanj i Crna Gora, jednom riječju - čudo.

Pogled ka jugu - u pozadini se vidi odsjaj Jadranskog mora

Pogled na istok - planina Crvanj

Najviši vrh Veleža, Botin (1969m) u pozadini

Na čistom planinskom zraku ugođaj nam kvari nesklad te sirove prirodne ljepote i suludog ljudskog uma koji je nekad davno, u neko paranoidno političko vrijeme odlučio da izbuši pola planine i duboko u njoj sagradi vojne objekte koji su, evo sad, nakon posljednjeg rata ništa drugo nego obične betonske rupe u golom kamenjaru Veleža.

Ekipa pored napola srušenog TV tornja

Toranj visi iznad provalije duboke 500-tinjak metara

Veliki TV toranj je srušen, ali ne do kraja, pa onako, kao ranjen, visi na litici čekajući da ga netko dokrajči i pošalje u provaliju duboku nekih 500-injak metara na sjevernoj strani Veleža. Svuda oko nas se nalaze tuneli. Nešto malo ispod tornja je heliodrom, a ulaz u obližnji tunel je dovoljno širok da u njega uđe kamion. Na samom vrhu je ogromna rupa kroz koju je vjerojatno išao lift.

Ulaz u tunel s heliodroma

Heliodrom

Netko govori da je JNA izgradila devet katova ispod vrha Veleža, a da se u utrobi planine nalaze katakombe idealne za skrivanje. Gledajući onako sa strane sve te silne betonske ulaze i izlaze, na um nam pade Radovan 'Rale' Karadžić. I da znaju da je tu, ne bi ga bilo lako pronaći.

Nakon obilaska nakaradnih građevinskih ekshibicija bivše vojske vratismo se na vrh da nešto žvaknemo. Gore na samom vrhu nailazimo i na otvoreni betonski gril. U njemu još ima neotvorenih ribljih konzervi i pašteta srpske proizvodnje koje su bivši okupatori Brasine valjda zaboravili ponijeti sa sobom.

Desetak metara dalje je i uništeni kavez za pse. Unutrašnjost je toplinski izolirana, kako bi i najbolji čovjekov prijatelj za vrijeme najžešće zime imao ugodan boravak u ovim surovim predjelima. Nema što, na sve su mislili.

Zaključismo da, uz sve vremenske nepogode, boravak ovdje i nije bio tako loš, pogotovo ljeti. Malo se grila, razbaci lopte na heliodromu, i onda dole, devet katova niže, 'ubiješ' oko jedno dva sata. Dodaj još tome fantastičan pogled i kud ćeš ljepši odmor.

Ekspedicija Bljesak na vrhu Brasina

Konačno i mi nešto prezalogajismo, planu boca vina i uz zalazak sunca krenusmo natrag, 1837 metara niže. Iza nas ostadoše vrleti Veleža, prekrasne hercegovačke planine, čiji je vrh ljudska ruka pretvorila u golemi otpad željeza i betona, kao vječito svjedočanstvo paranoidnih strahova njezinih bivših vladara.

Iako ranjena, divlja planina se ne da. Pogled, ipak, nisu mogli uništiti…