Planinska idilaNa skretanju za Bogodolsku Ladinu i makadamski dio puta dočekalo nas je i prvo upozorenje. Bura je polomila drvene stupove za struju, a radnici koji očigledno jedva čekaju da pobjegnu s hladnoće, nevoljko pomaknuše kamion kako bi mi nastavili put ka motelu.
Put do motela je sličan onome s Veleža, mada nešto širi – krivudave serpentine i odronjeno kamenje na cesti ne dozvoljavaju prolaz, barem u ovim zimskim uvjetima, običnim vozilima. Konačno, nakon nekih 45 minuta od Mostara ugledasmo i naše krajnje ishodište barem što se vožnje tiče - usamljeni motel, neobičnu građevinu u goletima Čabulje, koja se očigledno koristi za privatne potrebe.
Prva ozbiljnija prepreka – križanac psa i lava od nekih 90-ak kila svojom nas je rikom upozori da prilaska motelu nema. Parkirasmo se nekih 30-ak metara ispred motela, stavili smo ruksake na leđa i pošli uzbrdo, obilaznicom.
Iznenada, velika neman krenu prijeteći put nas. Poput kakvog stražara koji naplaćuje prolaz, golema psina nam opet prepriječi put. Vidimo da nema druge nego da stvari riješimo klasičnom bh. metodom – podmićivanjem. Jedna Argeta bila je sasvim dovoljna za prolazak.
Uslijedila su dva i po sata hoda do vrha. Bura nemilosrdno dere, ali hodanje nas zagrijava pa i nije neki problem. Nakon nekih pola sata ukazao se i fantastičan pogled na samo srce planine. Išarano uskim putovima i s bezbroj vrtača i uvala Čabulja djeluje čarobno.
Pogled na jug - najviši vrh Biokova, Sveti JureProlazeći kroz šumu vidimo da je snijeg sve dublji i dublji. Na nekim mjestima upadamo i po metar, što nas značajno usporava. Prethodi nam najteži dio – uspon vrlo strmom, južnom stranom Vlajine.
Miro, vođa ekipe, grabi prvi strmom stranom. Zadnjih petstotinjak metara ide se po potpuno goloj planini. Tu bura na udare rastura, a voda koju smo imali u ruksacima se ledi. Hladnoća je strašna, ali nema još puno. Malo prije samog vrha, predahnuli smo u vrtači koja nam je odlično poslužila kao zaštita od vjetra. Termometar pokazuje -6,2, ali s 'chill' faktorom zvanim bura vjerujemo da ima i više od -10.
Nažalost, tu nam se događa i veliki peh. Foto-aparat zbog hladnoće jednostavno prestaje da radi. Posljednja slika koju smo snimili je nekih 50-ak metara prije vrha, na mjestu gdje smo se u zavjetrini odmorili.
Na samom vrhu dočeka nas tabla s natpisom 'Velika Vlajina 1780m'. Tu su i dva križa, jedan okrenut ka zapadu, drugi ka jugu. Potpuno su okovani ledom i pravo je čudo da stoje na mjestu s obzirom kako bura puše.
Na vrhu se nalazi tabla s natpisom Velika Vlajina (1780m)GPS pokazuje 1779 metara i zalazak sunca na toj točki u 17.18 sati. Tridesetak metara dalje, na samoj ivici litice prema Drežnici vidimo i bunker. Na samom vrhu nema toliko 'manevarskog' prostora kao na Veležu. Jednostavno nemaš kud. Litica prema Drežnici izaziva osjećaj strave.
Zajednički je dojam da je pogled definitivno ljepši nego s Veleža. Vide se skoro svi vrhovi Prenja, Čvrsnice, Veleža, na jugu Jadransko more, poluotok Pelješac i more iza njega… Kako li samo izgleda blizu.
Najviši vrh Biokova, Sveti Jure se vidi još s prvog brda iznad motela. Neopisivo. Olujna bura nam ne dozvoljava da se puno zadržavamo te se opet spustismo u vrtaču ispod samog vrha kako bi se pripremili za silazak. Silazak je relativno lagan i teško je se oduprijeti želji da svako malo staneš i gledaš ljepote na sve četiri strane svijeta.
Vraćamo se istim putem kuda smo i došli. Nakon dva sata hoda stigli smo do džipa. Nakon toga spuštanje do Ladine i Madine kuće gdje smo 'nabacili' malo roštilja. Dolaskom mraka, oko 17.00 sati, sretni i zadovoljni krenuli smo put Mostara. Gore na Velikoj Vlajini sunce je još uvijek obasjavalo ledene vrhove surove planine,1780 metara iznad mora…
Nadmorske visine
Mostar (kod Dujmovića) (75 metara)
Vidikovac na Planinici (230 m)
Goranci (620 m)
Bogodolska Ladina (930 m)
Motel na Čabulji (1320 m)
Velika Vlajina (1780 m)
No comments:
Post a Comment