Grossglockner i Triglav

Ovog ljeta meni najinteresantnija tura koja će mi nedvojbeno ostati u sjećanju jer sam prvi puta išao na neki viši alpski vrh, a koji je uz to u određenoj mjeri i zahtijevan.
Grossglockner je najviši vrh Austrije (3798 m.n.m.) i odredište je mnoštva planinara i alpinista iz svih krajeva.

Kako smo u stisci sa vremenom, a i vremenske prognoze nisu nam baš naklonjene na put smo krenuli nešto ranije nebi li uhvatili par lijepih prijepodneva koja su najavljena na meteo stranicama. Nakon usputnog svraćanja po kolegu Split nastavljamo put Austrije u punom sastavu . Stižemo Kals u kasnim večernjim satima, te nakon noćenja u kampu i obilnog doručka vozimo se do hotela Luckner Haus (1918 m.n.m.) koji se nalazi na kraju Glocknerstrasse, gdje je parking i odkle se ide na uspon. Sa ovoga mjesta već se vidi vrh, ovog puta samo bi povremano izvirio iz oblaka i pokazao svu veličinu koja izaziva divljenje.

Pakujemo se i uvijek je prisutno isto čuđenje o težini ruksaka, ali kad bi pokušao bilo šta izbaciti teško bi bilo odlučiti.

Idemo puni entuzijazma, usput prolazimo prelijepe Alpske krajolike prošarane potocima i planinskim pašnjacima.

Nakon nešto više od jednog sata stiže se do planinarskog doma Lucknerhuette (2241 m.n.m.), a potom za približno isto vremena stižemo do Stuedlhuette (2802 m.n.m.). Stuedlhuette je veliki moderni dom odakle se takođe može ići na uspon u jednom danu.

Naš plan je nastavak do slijedećeg doma gdje se planiramo odmoriti i naspavati prije sutrašnjeg uspona na sami vrh.

Na nekih 3030 m.n.m. počinje glečer Kodnitzkees gdje je preporučljivo navezivanje zbog mogućih ledničkih pukotina. Nakon prelaska glečera slijedi nešto strmiji uspon po snijegu, a potom penjanje po stjenovitom grebenu gdje su sajlama i klinovima osigurana nezgodnija mjesta.

Stižemo do doma Ercherzog Johann Huette (3454 m.n.m.) u poslijepodnavnim satima prilično iscrpljeni. Smještamo se, dom je uredan, kuhamo juhe koje tako dobro prijaju na ovoj visini. Gledamo par skupina koje slaze sa vrha koji je i dalje veći dio vremena u oblacima i moram priznati da ne izgleda nimalo bezazleno.

Par nas osjeća manju glavobolju koju uzrokuje visina, ali tokom večeri popušta.

Jutro je osvanulo kristalno vedro, nakon doručka i pripreme opreme krećemo već oko 6 sati.

Navezivanje je obavezno nedaleko od doma gdje počinje strmi uspon po snijegu, a zatim slijedi penjanje po oštrom stjenovitom i zaleđenom grebenu na kojemu su pobijeni metalni kolci svakih 20 m razmaka radi sigurnijeg osiguravanja. Ovaj dio je definitivno atraktivan, tu je prelazak između malog i velikog Glocknera gdje se mora prehodati zasnježeni oštri greben širine 20 - 30 cm. Izlazimo na vrh ushićeni oko 9 sati, pogledi su impresivni, sa svih strana su visoki Alpski vrhovi i ledenjaci u dolinama.

Nakon nekoliko fotki i gubitka jednog aparata koji je sa samog vrha ispao kolegi niz provaliju od nakoliko stotina metara krećemo nazad. Silazak ipak lakši tu je već poznata staza, a nema ni umora. Usput se nagrađujemo toplim obrokom i pivom u domu, svi su super raspoloženi nakon uspješnog uspona i nema one napetosti kao prije penjanja.

Na silasku na nekih 2100 m.n.m. sustiže nas pravo planinsko nevrijeme sa gradom i kišom, mokri ko miševi stižemo do hotela Luckner Haus. Nakon podizanja oblaka sve preko 2500 metara ponovo je bijelo od novog snijega.

Prognoze su loše za naredni dan, te planirani vrh Ankogel (3264 m.n.m.) otpada i idemo u Sloveniju na dan odmora.

Odluka pada na poznato ljetovalište Bled sa predivnim jezerom gdje noćimo, a potom obilazimo kanjon Vintgar i Bohinjsko jezero gdje nas opet hvata prolom oblaka, ali srećom ovog puta tu je auto.

Naredni dan planiran je uspon na Triglav (2864 m.n.m.) najviši vrh Slovenije. Nakon noćenja u Aljaževom domu (oko 1000 m.n.m.) krećemo rutom Čez Prag koja vodi kroz sjevernu stijenu Triglava i pred nama je 1864 metra uspona. Staza je strma i na mnogim mjestima osigurana čeličnim klinovima i sajlom. Usput svraćamo u Staničev dom i poznatiji dom Kredarica koji se nalazi pod samim vrhom. Sa ovoga mjesta shvatam da sajlama i klinovima još nije kraj, te nakon još manje od satak pentranja i hvatanja klinova stižemo na vrh.

Silazak ide istom putanjom do Aljaževog doma, te dolazimo u kasnijim poslijepodnevnim satima.

Napokon mogu popiti koju pivu više, nema više uspona u jutro , a i nemoram voziti.

Ovu noć provodimo u drugom odjelu doma nakon žalbe da nam nije proteklu noć baš bilo uredno i čisto, te namjerno ili nenamjerno dobijamo sobu sa miševima koji su svu noć skakali i nagrizli sve što su namirisali u kesama.

Nakon miševa ostaje cijeli dan do Mostara, veći dio je autoput pa netreba kukati.

Mini ekspedicija izvedena u ugodnom društvu Ivana Skaramuce, Luke Mandića i Olivera Dujmovića.

Kamp u Kalsu

Dom Lucknerhuette

Dom Stuedlhuette

Uspon grebenom do doma Ercherzog Johann Huette

Uspon grebenom do doma Ercherzog Johann Huette

Pogled na vrh ispred doma Ercherzog Johann Huette

Polazak

Greben prema vrhu

Greben prema vrhu

Greben prema vrhu

Greben prema vrhu

Pod samim vrhom

Na vrhu Grossglocknera

Na vrhu Grossglocknera

Bled

Kanjon Vintgar

Sjeverna stijena Triglava

Uspon rutom Čez Prag

Uspon rutom Čez Prag

Uspon rutom Čez Prag

Na vrhu Triglava

Dom Kredarica

Durmitor - Crna Gora

07.2009.
Uspon na Durmitor i njegov najviši vrh Bobotov Kuk (2523 m.n.m.) isplanirali smo kao malu pripremu za Alpsku turu na Grossglockner i Triglav, međutim ispao je to prelijep izlet na predivnu planinu.
Istoga vikenda održava se memorijalni uspon na Bobotov Kuk, gde se okupi mnoštvo planinara iz Crne Gore i okolnih država, te je to bila dobra prilika da imamo domaćine sa kojim možemo zajedno na turu.
Zbog neizvjesne vremenske prognoze krećemo nešto kasnije, te na mjesto sastanka sa našim domaćinimau Dobrom Dolu (oko1700 m.n.m.) stižemo prilično kasno nakon čega samo montiramo šatore i koristimo ostatak noći za odmor prije sutrašnjeg uspona.
Rano u jutro na uspon kreće kolona planinara uredno markiranom stazom i po lijepom vremenu.
Nakon 3 - 4 sata ugodnog uspona sa atraktivnom završnicom stižemo na Bobotov Kuk.
Za povratak odabiremo malu promjenu u ruti, ali se ponovo vraćamo u Dobri Do gdje su gostoprimljivi Crnogorci pripremili grah i dovezli Nikšićko, te na kraju priprema za ekspediciju ispade prejedanje sa više tanjura graha i još više više krigli piva.

na stazi za vrh


Bobotov Kuk

Sa vrha

Pogled na Zupce

Na Vrhu

Hagra i Nikšićko

Sar Planina - Titov Vrh

Titov vrh najviši je vrh Šar Planine sa nadmosrkom visinom od 2747 m, a nalazi se u u području sjeverozapadne Makedonije uz samu granicu sa Kosovom.

Poziv na tradicionalni uspon dobili smo od naših Makedonskih kolega iz društva "Ljuboten" iz Tetova koji su još davnih sedamdesetih imali razvijene prijateljske odnose sa našim društvom.

Prvo veče organizatori uspona priredili su prigodno otvaranje i predstavljanje planinarskih društava koji su se odazvali, a bilo ih je sa svih strana bivše nam države. Isto su se veče uz melodije koje svima pašu i litre vatrene vode naši narodi i narodnosti zabavili do kasno u noć u čemu sam i sam aktivno učestvovao.

Uspon na Titov Vrh organizirano krece u jutarnjim satima iz skijaškog centra Popova Šapka (1800 m.n.m.), te nakon 4 sata uspona laganom planinarskom stazom stiže se na vrh.

Pogledi sa vrha vrijedni su truda, tu su Prokletije još sa sniježnim vrhovima, Veliki Korab - najviši vrh Mkedonije, te ostatak Šar Planine koja se proteže na 80 km dužine.

Šar Planina prepuna je predivnih planinskih potoka, planinskih jezera i naravno Šarplaninaca - pasmine pasa poznate mnogo dalje od Mkedonije.

Ovaj izlet dijelom cu pamtiti po dugom i zamornom putu preko novih susjednih državica sa revnosnom policijom, te se na nekim prijelazima čekalo i po sat vremena samo na pasoške kontrole, a na ulasku u Kosovo za minibus se plaća 290 eura za nekavo osiguranje.

Sve se brzo zaboravi, a u sjećanju ostaje prelijepa planina i dobra planinarska ekipa.

Smještaj - Hotel Popova Šapka

Na putu prema vrhu


Encijan

Na vrhu (oko 900 učesnika)

Pogled na Prokletije u daljini

Zima na Prenju

Proteklog mjeseca, između ostalih izleta i uspona, posjetili smo i boravili u skloništu podno Vršina na Prenju.

Plan je sa Rujišta na krpljama i skijama doći do skloništa u razumno vrijeme, te ga po potrebi locirati ako je zatrpano i otkopati ulaz do mraka.

Dan je bio rijetko topao i sunčan za Prenj u veljači i cijelim putem samo su se nizali prizori koji plijene poglede.

Dolazimo do skloništa na vrijeme i situacija je čak bolja od očekivanog. Sklonište se vidi, snijega ima oko 2 metra i kopanje do ulaza je neophodno. Nakon par sati kopanja uspijevamo u sumrak ući .

Nije proteklo mnogo i vatra se već začula u peći, a sklonište je polako postalo smještaj visoke kategorije u planini.

Noć je vedra i ispunjena zvjezdama, a naši pratioci (Dodo sa ekipom) leže sklupčani na snijegu i hladnoći Prenjske noći.

Ujutro izlazimo na sedla između Vršina i Botina, odakle se pruža prelijep pogled prema Poljicama, Zaušlju, Lupoglavu, Ovči i Vjetrenim Brdima.

Malo je mjesta danas gdje čovjek može biti miran i spokojan u netaknutoj prirodi kao zimi u središtu Prenja. Gdje god pogled segne nepregledna je bjelina prošarana mjestimice stijenama visokih kamenih divova sa kojih se povremeno samo začuje huk vjetra.

Zelena Glava i Otiš

Prijevorac

Ulaz u sklonište

Valja kopati ako se misli prenoćiti u toplom

Biftek

Uspon na Sedla

S lijeva na desno; Kapljuč, Ovča i Lupoglav

Stanka na Sedlima

Pogled prema Zaušlju i Poljicama ( u pozadini Ovča, Lupoglav i Vjetrena Brda)

Sklonište (pogled sa staze za Sedla)

Sklonište

Bolje zazidati nego kopati iduci put

Povratak i naš gost Orsat iz GSS-a Dubrovnik

Zimski uspon na Lupoglav

Pošavši tog hladnog jutra 16.12.2007. u 4 sata sa Stankom i Lukom na Prenj ni najmanje nisam pomišljao da će nas vrijeme poslužiti, jer prognoze koje sam nekoliko dana predano pratio po raznim stranicama nisu bile optimistične. Ipak zahvaljujući entuzijazmu i zanosu mog kolege Luke sva je oprema ponešenena kao da niko nije čuo da bi vrijeme moglo biti loše, a cilj je u jednom danu, pošavši pješke od mosta u Bijeloj, popeti Lupoglav i vratiti se nazad na polazište.
Prvi znakovi su bili obećavajući, grabimo prema Grabovčićima, noć je vedra, zvijezde na broju, a vijetru ni traga suprotno prognozama.
U Grabovčićima smo bili već oko 6 sati, kuća je po običaju neuredni brlog krivolovaca, te bez većeg predaha nastavismo dalje.
Sunce već polako proviruje u bukovini podno Barnog dola, ali je hladno i živa pokazuje oko -9, a i snijeg je već bio prilično dubok.
Došli smo oko 8 sati u Barni dol, snijeg je na mjestima veoma dubok i naizmjenično prtimo birajući ledenije dijelove gdje ga je vjetar rastjerao, te odabiremo pristup prema Lupoglavu priječeći sipare podno Galića. Pogledi su bili uprti u Ovču procjenjujući ima li vijetra na vrhu i snježne prašine.

Napokon pred nama Lupoglav (2102 m.n.m.) najljepši i najmarkantniji vrh Prenja obučen tom prilikom u bijelo, blistav i netaknut.
Sve smo više bili uvjereni da je uspon moguć, snijeg je dobar i tvrd, mjestimično ima novog pršića od proteklih par dana koji može biti problem na starom ledenom, vrti mi se pomisao na nesretne prve osvajače Lupoglava zimi.
Navezujemo se ispod samog Lupoglava i polazimo. Nakon pola sata laganim i opreznim korakom i na vrhu smo (oko 12,20 sati), oko nas vrhovi Prenja okovani snijegom i ledom, pogled koji ispunjava srce.
Prijeteći oblaci sa sjevera polako su prilazili i nakon kratkog uživanja krećemo nazad, silazak prolazi bez poteškoća i opet je pred nama put do Bijele.
Noć nas je uhvatila oko Grabovčića gdje nam se jutros svitalo, iscrpljenost se već dobro osjeti i misli mi stalno lete na neku toplu čorbu i udobnu postelju.

Koliko je Lupoglav i u prošlosti očaravao planinare vjerno opisuje ovaj članak planinara Muhameda Šišića o prvom zimskom usponu na Lupoglav u veljači 1970. godine kada su pri silasku nesretno stradala sva tri planinara.

"Spremali smo se za naš prvi Prenj u julu 1968. godine. Bio je magloviti kišni dan, a na najvišem vrhu Prenja, Zelenoj Glavi, nekoliko starijih alpinista, Zijo, ja i jedan neodredjen pokret rukom, u maglu - “tamo je najljepši vrh na Prenju – Lupoglav”. Da li je to bio prst sudbine, ne znam, ali od tog momenta, mnogi od nas će biti sudbinski vezani za ovaj vrh. Te večeri u planinarskom domu na Jezercu, prvi put slušamo priču o pokušajima Drage Sefera i Jakice Gaona da u februaru 1936. godine osvoje Lupoglav. Uprkos velikoj želji, ne uspijevaju jer je sa svih strana okovan tvrdim strmim ledom. Imali su i dosta sreće jer je bilo i padova i leta niz led. Daleki, teško dostupni, čak i rijetko vidljivi vrh bio je želja mnogih alpinista, ali ga niko nije uspio zimi osvojiti. Ja odlazim u vojsku, a Zijo se cijelu godinu i po penje i hoda. Za moje novogodišnje odsustvo, 1970. godine, opet smo skupa. Pravimo nekoliko skijaških tura, a petog januara se sa vrha Trebevića, niz Širokaču spuštamo sa skijama skroz do Miljacke. I idemo na salep na Slatko Ćoše. Tek tu mi je nešto natuknuo za Lupoglav, što ja, iskreno rečeno, nisam baš ozbiljno shvatio. Rastali smo se na Baščaršiji. Bio je to naš posljednji susret. Zijo je poginuo tog februara na Lupoglavu, dan uoči mog povratka iz vojske.
Trojica alpinista, Ilija Dilber, Milorad Stipanović iz Zenice i Zijo Jajatović iz Sarajeva otišli su u februaru 1970. na Prenj, namjeravajući da osvoje Lupoglav. Kako se nisu na vrijeme vratili, organizirana je potraga za njima. Prva ekipa gorske službe spasavanja, javila je da su u planinarskoj kući na Jezercu našli njihove stvari ali da njih nema. U knjizi posjetilaca nema podataka kuda su krenuli. Odmah za njima krenula je druga ekipa spasilaca u kojoj sam bio i ja. Tih dana bilo je veliko nevrijeme i palo je mnogo snijega. Na Jezercu se smjenjuju ekipe. Iznosi se oprema i hrana. Čak je helikopter nekoliko puta nadletio Prenj i na raznim mjestima izbacio zalihe hrane. Desetine spasilaca krstare po Prenju ne bi li našli ikakav trag od njih trojice, ali Prenj je dubokim snijegom zameo svoju tajnu.
I sami mladi i neiskusni, mi, njihovi prijatelji, bez dovoljno znanja i opreme, mjesecima bezuspješno pokušavamo pronaći bar neki trag. Akciju koja već dugo traje vodi Braco (Faruk Zahirović). Ma koliko da je teško i opasno, Prenj nam se uvlači pod kožu i postaje dio nas. Petog maja 1970. godine, nas šestero prvi put se penjemo na ovaj čudovišni vrh po, kao nož oštrom, sjeveroistočnom ledenom grebenu. I nakon dva i po mjeseca bezuspješne potrage, tek ovdje na vrhu, nailazimo na prve tragove nestalih prijatelja. Uz sam rub južnog grebena nailazimo na zaledjene stope koje vode do vrha i to je sigurno to. Javljamo radiostanicom, ali niko nam ne vjeruje. Medjutim, nama je to dovoljno. Sada potragu prebacujemo na rejon Lupoglava, Lučina, Poljica i Barnog Dola. Ali će proći još više od dva i po mjeseca dok ih ne uspijemo pronaći na zapadnoj strani Lupoglava. Zijino tijelo prenijeto je u Sarajevo, a Ilija i Milorad su, prema želji njihovih porodica, pokopani u Barnom Dolu, ispod samog Lupoglava, blizu mjesta gdje su i pronadjeni. Pretpostavljamo da su prilikom silaska sa vrha pali ili ih je povukla lavina. Prema snimcima koje su oni snimili, vidi se da je bilo loše vrijeme a na vrhu su snimci u magli i sa injem na kapama. Vrh Lupoglava prvi put je osvojen zimi ali je cijena bila vrlo visoka. Mislim da je razlog tragedije, osim nevremena, u prvom redu neiskustvo i neadekvatna oprema. Od iduće godine ustanovili smo memorijalni pohod na Lupoglav. Do rata je pohod bio organiziran svake godine i svi alpinisti iz BiH bili su bar jednom na ovom pohodu. Ovo sad je poratno vrijeme, više je naših alpinista u svijetu nego u BiH. Kod kuće svaki čas zvoni telefon, iz Sidneja, Vankuvera, Feniksa… a nijedan se razgovor ne završava bez pitanja ide li se na Prenj. Svakome od njih konstatiram da mi je jasno kako je mogao ostaviti kuću, državu, grad, porodicu, ali mi nikako nije jasno kako se može ostaviti Prenj."

Navedeni memorijalni uspon na Lupoglav održava se svake veljače, ali zbog fiksnog datuma održavanja često bude neuspješan uslijed nepovoljnih vremenskih uvjeta. Danas je zimski uspon na Lupoglav uz kvalitetniju opremu i ranija iskustva u svakom slučaju manji izazov, ali kada se čovjek nađe na visokoj ledenoj padini, satima hoda daleko do prve civilizacije i dalje ostavlja dojam dužan strahopoštovanja. Ovog puta nažalost slike samo sa mobitela, ko je znao da će sve ići po planu.

Na vrhu sa Stankom i Lukom

Negdje u Barnom dol

Dolomiti, Italija

Ovog puta nešto iz Italije, i oni Planine za trku imaju, i još kakve. Naše kolege GSS-a iz oblasti Trentino, ili originalno "Corpo Socorso Alpino" ugostili su nas krajem ljeta u planinskom domu Vajolet na 2245 m.n.m. Veći dio vremena posvećen je obuci spašavanja u nepristupačnim uvjetima, ali je naravno ostalo nešto i za šetnju ovim prelijepim planinskim masivom. Planinu krase impozantni stjenoviti vrhovi i pogledi na uređene zelene pašnjake u dolini ispresjecane crnogoričnom šumom. Sve je uređeno, za razliku od naših planina, što je u određenim situacijama poželjno, ali opet na drugoj strani planina je dijelom izgubila čar netaknute i divlje prirode.
Svuda su lijepo markirane i osigurane staze sa putokazima, izgrađeni su komforni domovi sa poslugom, tisuće planinara krstari planinom, komercijalizacija je prisutna na svakom koraku.
Vjerujem da je zimi još ljepše i da se dolaskom debelog sniježnog prekrivača planina pretvori u pravu divlju ljepoticu, staze su neprohodne, domovi se zatvore, te samo rijetki entuzijasti uživaju u čarima planine.
U svakom slučaju bilo je lijepo, a i nešto se naučilo.

Trento, središte oblasti i grad koji živi sa alpinizmom i za alpinizam.

Srdačni domaćini sve su organizirali pa i koferenciju za tisak.

U bazi helikopteske jedinice za hitnu pomoć i spašavanje u Trentu.

Tvornica vrhunske planinarske obuće Lasportiva.

Mjesto smještaja, planinarski dom Vajolet na 2245 m.n.m.

Početak obuke, dr. Tigran, Bole, Luka, Mauro, Bojan, Fabio, Miro i Damir.

Tornjevi Vajolet.

Absail od 2 puta po 60 metara, nikad kraja.

Učesnici penjanja na tornjeve Vajolet, nema šta definitivno najuzbudljivije iskustvo do sada.

Ispred jednog od mnogobrojnih domova na planini, sve je organizirano pa i hladno pivo i obroci.

Spomenik orlu, u nas bi ga vjerojatno već srušili, ko zna šta simbolizira.

Na oko 2900 m.n.m. pogled seže sve do snježnih vrhova Alpa u Austriji.

Svi u planine

Nesnosne vrućine ovoga srpnja ne ostavljaju drugu mogućnost nego odmor provesti u planinama.

Izbor je pao na Trnovačko jezero i sve oko njega što priroda može podariti. Po prvi put idem sa obitelji u potpuno divlji i nepristupačni dio prirode gdje je prva medicinska ustanova i bolja prodavnica u Foči udaljenoj sat i pol vožnje uz naravno i 2 sata hoda od jezera do auta. Ruksaci su puni hrane i opreme za planiranih nekoliko dana, sve se nosi od kruha, mlijeka, istant hrane, mesa pa sve do slatkiša.

Jedini razuman način za prenjeti stvari je najam konja od Prijevora do jezera. Konj se može unajmiti u par katuna na Prijevoru i košta 15 - 20 eura u jednom smjeru.

Vrijeme je toplo i na ovoj visini (jezero je na 1500 m), a temaparatura vode u jezeru izmjerena u plićaku je 26 C.

Najavljeno je lijepo vrijeme cijeli tjedan, ali ne treba biti siguran u planini te se odmah razapinje i učvršćuje šator te dovlače drva iz šume do ognjišta.
Jezero pruža niz zanimljivosti za sve koji vole prirodu tako da se svako jutro može prošetati na neki drugi planinski vrh, ili opušteno kupati i sunčati na jezeru. Nedaleko od jezera nalaze se stočarski katuni gdje se mogu kupiti domaći mliječni proizvodi i meso te naručiti domaći kruh ispod sača.

Večeri su poseban doživljaj uz logorsku vatru, svježi planinski zrak i potpunu tišinu upotpunjenu povremenim glasanjem divljači. Na jezero dolaze najčešće planinari, ali i svi drugi zaljubljenici prirode iz svih krajeva, te se za kratko vrijeme sklope prijateljstva i provedu predivne večeri uz prepričavanje anegdota i čašicu dobre šljive.

Sve u svemu ako mogu da ocjenjujem za mene je ovo čista desetka u odnosu na more, pretrpane plaže, večernje sparine i naravno visoke cijene.

Nema dvojbe valja ponoviti, još po mogućnosti uz isto društvo.

Pozdrav ekipi iz Beograda, kao i Dirku i Lotty, te Bogdanu posebno od Filipa.

Put vodi preko Tjentišta, spomenik na mjestu stradanja 3001 partizana.

Vodopad Skakavac, pogled iz preostale Europske prašume Peručice.

Sve na konja i skakući po putićima i livadama.

Trnovačko jezero u rano jutro.

Novica,(u sredini) čuvar na jezeru uvijek gostoljubiv.

Pašnjaci podno Volujka.

Pastrmka, sama narasla, sama se hranila, pa kolika je god.

Noć, stalno nešto šuška u šumi.

U katunu, gostoljubivi domaćin i miris starine.
Ekipa iz Belgije Lotty i Dirk.

Raja sa ljetovanja.

Rafting na obližnjoj Tari.