24.4.07

Mostarska Bijela 04.2007.

Nedaleko od Salakovca idući prema sjeveru sa desne strane ulijeva se riječica Bijela. Na svom ne dugom putu ka ušću prolazi kroz duboki kanjon podno padina Prenja. Može se reći da cijelim svojim tokom (izuzev zadnjih 1km)protiče kroz netaknutu prirodu.
Nedavno smo odlučili prvi put posjetiti taj biser prirode i istinski smo uživali.
Markirana staza vodi nas od kraja makadmaskog puta uz Bijelu. Pejzaž je pravi proljetni, prvi pupovi i lišće na krošnjama, vrhovi Prenja pod snijegom, žuborenje Bijele, ovo nabrajanje moglo bi potrajati, te je najbolje da posjetite i osjetite.
Nakon dva i pol sata lagane šetnje kroz šumu i pjeskovite obale, te preskakanje rijeke sa kamena na kamen više od 20 puta, čini poseban užitak. Putem se ne savlada više od 200 - 300 m nadmorske visine nakon čega se dolazi do lovačke kućice koja je na žalost svih ljubitelja prirode zapaljena prije par mjeseci od za sada nepoznatog počinitelja. Kuća je služila kao odmorište i prenoćište za dalji uspon prema Prenju, a za izlet i roštilj mislim da je malo takvih mjesta.
Najveća atrakcija i nagrada za malo prolivenog znoja je pećina (uski kanjon) kroz koju protječe Bijela duga oko 200 metara na čijem je kraju vodopad visok oko 10 metara. Vodopad uz zrake svjetla koje probijaju oko podneva kroz uski procjep čini izvanredan prizor.
Nakon obilaska pećine i predaha krenusmo prema platou Glogova, staza je nešto strmija i zahtijeva nešto više fizičke spreme. Na Glogovu se takođe nalzi planinska kuća, odkle se dalje može ići prema Velikom Prenju, te drugim ljepotama našega Prenja.



Početak staze (drvosječe nisu ni ovaj biser poštedile)

Rijeka Bijela.

Mostić prije same kuće.

Prizor kao iz kaubojskih filmova, ostao je samo zidani kamin.

Ulaz u pećinu, temparatura vode ne prelazi 13 C, a ni zrak unutra takođe.

Noge su već otrnule, mali odmor na kamenu izvan hladnoće.

Vodopad, spoj svjetla i bistre gorske rijeke.

Kanjon Bijele, pogled sa staze prema Glogovu.

6.4.07

Brasina

Brasina zima 2007.

Za većinu ovaj naziv ne znači mnogo, ali kad kažemo da je to baš onaj obli i zimi bijeli vrh gdje je nekad stršio repetitor (relej), onda svi znaju da se radi o Veležu.
Još kao dijete posmatrao sam toplih proljetnih dana iz nizine Mostara tu bijelu kapu koja bi znala nekad trajati i do lipnja. Naši najveći uspjesi tada bili su izleti do Fortice, a sve dalje je bilo neozbiljno i nerazumno za pokušati.
Vjerujem da je bar većini nekad palo na pamet da se nađu na vrhu one bijele oble planine koja nam je često izložena pogledu iz Mostarske kotline.
Na Brasinu se često ide zimi i jedno je od ljepših iskustava.
Nedavno smo u dva navrata išli na Brasinu. Prvi put po hladnom i burovitom danu, a prije par dana je to bio ugodan i topao dan, ali sa znatno višim snijegom.
Nekoliko slika sa izleta.

Iskracavanje, dalje se terencem nije moglo, negdje oko 1200 m.n.m.


Kuca u podnožju Brasine (oko 1450 m.n.m.), mjesto za odmor i polazište za uspon do vrha.


Samo vježba, nije potreno.

Lavina, prije 10 dana pao je obilan i vlažan snijeg, debljina u smetovima mjestimično prelzi i 5 metara.


Od danas i tabla sa natpisom (Brsina 1897 m n. v. psd Prenj Mostar)


Pogled na susjedni vrh Teleću Lastvu i Botin u daljini.