Nedavno smo odlučili prvi put posjetiti taj biser prirode i istinski smo uživali.
Markirana staza vodi nas od kraja makadmaskog puta uz Bijelu. Pejzaž je pravi proljetni, prvi pupovi i lišće na krošnjama, vrhovi Prenja pod snijegom, žuborenje Bijele, ovo nabrajanje moglo bi potrajati, te je najbolje da posjetite i osjetite.
Nakon dva i pol sata lagane šetnje kroz šumu i pjeskovite obale, te preskakanje rijeke sa kamena na kamen više od 20 puta, čini poseban užitak. Putem se ne savlada više od 200 - 300 m nadmorske visine nakon čega se dolazi do lovačke kućice koja je na žalost svih ljubitelja prirode zapaljena prije par mjeseci od za sada nepoznatog počinitelja. Kuća je služila kao odmorište i prenoćište za dalji uspon prema Prenju, a za izlet i roštilj mislim da je malo takvih mjesta.
Najveća atrakcija i nagrada za malo prolivenog znoja je pećina (uski kanjon) kroz koju protječe Bijela duga oko 200 metara na čijem je kraju vodopad visok oko 10 metara. Vodopad uz zrake svjetla koje probijaju oko podneva kroz uski procjep čini izvanredan prizor.
Nakon obilaska pećine i predaha krenusmo prema platou Glogova, staza je nešto strmija i zahtijeva nešto više fizičke spreme. Na Glogovu se takođe nalzi planinska kuća, odkle se dalje može ići prema Velikom Prenju, te drugim ljepotama našega Prenja.
Početak staze (drvosječe nisu ni ovaj biser poštedile)
Rijeka Bijela.
Mostić prije same kuće.
Prizor kao iz kaubojskih filmova, ostao je samo zidani kamin.
Ulaz u pećinu, temparatura vode ne prelazi 13 C, a ni zrak unutra takođe.
Noge su već otrnule, mali odmor na kamenu izvan hladnoće.
Vodopad, spoj svjetla i bistre gorske rijeke.
Kanjon Bijele, pogled sa staze prema Glogovu.