6.9.05

Ekocid na Prenju

Daleko od gradske vreve i civilizacije, bageri, razni gusjeničari i krivosječe svih naroda i narodnosti ove nesretne države neplanski krče sve što im se nađe na putu ne bi li došli do mlade bukve. U tom suludom naumu ih nije strah ni mina niti zakona (kao da ga ima). Idu sve dublje u planinu i ostavljaju pustoš za sobom. Kad naiđu na kakvu veliku stranu gdje ni bager ne može izaći, koriste konje i izvlače sve što na drvo sliči. Tamo u Vilinom klancu, djelomično miniranom, već je toliko divljih šumskih puteva da je to strašno. Ne zna čovjek koga više da žali, one garibe što još uvijek nose maskirne uniforme i za tko zna koju crkavicu riskiraju živote u potencijalnim minskim poljima ili tu silnu šumu što je iskrčiše i od nje napraviše golet. A od puta do Bijelih voda su napravili takvu kaljužu da više nikakvo vozilo tuda ne može proći osim bagera s lancima i gusjeničara. Planinari moraju kroz šumu jer putem je nemoguće proći zbog blata koje je na pojedinim mjestima duboko i pola metra (nevjerovatno ali istinito). Nekad se moglo dobrim džipom doći pod Bijele vode i onda šumskim putem izaći do kolibe i planinarskog doma. Danas se može još dalje. Probili su ovi "šumari" put još dalje i ne bi nas čudilo da već sljedeće zime izbiju na Bijele vode. Jedina nada za Prenj je on sam - njegova divljina i nadmorska visina na kojoj ovi jadnici, kada već jednom završe sa Vilinim klancom i Dolovima, neće pronaći nijedno drvo jer gore nema vegetacije. Za naše nedavne ture do Jezerca snimili smo par slika pa se i sami uvjerite.

Bageri s lancima (eto kakav je put) izvlače balvane


Nema šanse da išta prođe ovuda

Brazda od pola metra blata

1 comment:

lilo said...

i ja i ja i ja!..bi s vama :)